Xavier Prats Monné, direktor Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane, Europska komisija
Krajnji je cilj Direktive o prekograničnoj zdravstvenoj skrbi svim građanima EU-a osigurati jednak pristup kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi u skladu s njihovim posebnim potrebama. Bilo da traže drugo mišljenje u drugoj državi članici ili vode dijete s rijetkom bolešću specijalistu na drugom kraju EU-a, ljudi moraju biti sigurni da će dobiti najbolju moguću skrb i da se neće morati sami nositi s financijskim opterećenjem.
Jedan je od važnih izazova pred nama, što je potvrđeno i nedavnim istraživanjem Eurobarometra, osigurati da su pacijenti informirani o opcijama koje su im na raspolaganju i o postupcima koje moraju proći kako bi mogli iskoristiti mogućnosti prekogranične zdravstvene skrbi. Međutim, trenutačno manje od 10 % Europljana zna gdje može pronaći relevantne informacije, a 80 % osoba osjeća se neinformirano o svojim pravima u području prekogranične zdravstvene skrbi.
Ipak se postavljaju važna pitanja o dobivanju zdravstvene skrbi u inozemstvu: je li potrebna uputnica ili prethodno odobrenje, hoće li se pacijentima nadoknaditi troškovi, mogu li kod kuće ili u inozemstvu zatražiti zdravstveno praćenje, jesu li obuhvaćene preventivne mjere, jesu li one obuhvaćene ako pacijent radi u jednoj, a živi u drugoj zemlji?
Stoga s veseljem izvješćujemo da smo ostvarili važan korak: sve države članice EU-a sad imaju najmanje jednu nacionalnu kontaktnu točku gdje ljudi mogu saznati više o pravima i mogućnostima koje imaju kao pacijenti te potražiti odgovore na prethodno navedene vrste pitanja. Svaka od tih nacionalnih kontaktnih točaka ima posebno višejezično web-mjesto, a Europska komisija pomaže razjasniti pitanja povezana s navedenom Direktivom i s propisima o socijalnoj sigurnosti.
Istovremeno potičemo nacionalne kontaktne točke da se umrežavaju i dijele stručno znanje i iskustvo kako bi osigurali transparentnost i djelovali kao zaštita od onih koji bi htjeli zloupotrijebiti otvorenije i poštenije mogućnosti u području prekogranične zdravstvene skrbi. S vremenom bi se, kao odgovor na zahtjeve civilnog društva, uloga nacionalnih kontaktnih točaka mogla dodatno proširiti kako bi one mogle pružati i detaljnije informacije te, primjerice, informirati pacijente s rijetkim bolestima o načinu pristupa odgovarajućim uslugama i stručnom znanju u njihovoj matičnoj zemlji ili olakšati kontakt s drugim nacionalnim kontaktnim točkama u inozemstvu.
