Xavier Prats Monné, direktor Glavne uprave za zdravlje i sigurnost hrane, Europska komisija
U znanosti je često teško ostvariti napredak, a kad ga se ostvari, lako se uzima zdravo za gotovo. Tko se danas sjeća da je od velikih boginja samo u 20. stoljeću umrlo između 300 milijuna i 500 milijuna ljudi? Da, gotovo pola milijarde ljudi. Primjerice, 1967., kada je Svjetska zdravstvena organizacija najavila globalni program za iskorjenjivanje velikih boginja, od te je bolesti oboljelo 10 do 15 milijuna ljudi, umrlo ih je dva milijuna, nekoliko milijuna ljudi bilo je unakaženo, a njih 100 000 je oslijepilo. Nažalost, čini se da su neki ljudi sve to zaboravili. Danas je u zapadnom svijetu nezamislivo da djeca umiru od bolesti kao što je dječja paraliza, a velike boginje postale su povijesna anegdota. Međutim, takvo stanje nije čudesno nastalo preko noći, već zahvaljujući onome što stručnjaci smatraju jednim od najvažnijih postignuća 20. stoljeća u području javnog zdravlja, imunizaciji. Unatoč tom uspjehu, ljudi sumnjaju u potrebu za cijepljenjem. Zbog zastrašivanja, medijskog pretjerivanja i senzacionalizma, zajedno s preuveličavanjem opasnosti cijepljenja, dio je društva zaboravio da je cijepljenje važno kako bismo svi ostali zdravi.
Iako je cijepljenje najsnažnije preventivno sredstvo javnog zdravlja kojim raspolažemo za zaštitu ljudi od brojnih zaraznih bolesti, stope cijepljenosti u EU-u niske su te se u većini država članica čak i smanjuju. To je posljedica znatnog precjenjivanja opasnosti povezanih s cijepljenjem i podcjenjivanja opasnosti zaraznih bolesti.
Međutim, slabija potražnja za cjepivom nije dovela do viška. U mnogim je državama članicama zapravo dovela do manjka cjepiva. Proizvođači, kojih danas u Europi ima manje, moraju opskrbljivati sve globaliziranije tržište, što dovodi do manjka koji bi mogao postati kritičan te stvara izazov za zdravstvenu sigurnost.
Osim toga, mnogi su nacionalni programi imunizacije obilježeni nedostatkom čvrstog financijskog planiranja, nedovoljnim ulaganjima u infrastrukturu i nadzor te skupom, neučinkovitom i nedjelotvornom nabavom cjepiva.
Države članice odgovorne su za organizaciju i provedbu vlastitih programa cijepljenja, a EU može pomoći u slučaju prekograničnih prijetnji zdravlju, što uključuje i zarazne bolesti. Glavni je instrument pružanja te pomoći Sporazum o zajedničkoj javnoj nabavi kojim se državama članicama koje su ga potpisale omogućuje da zajednički kupuju lijekove i pregovaraju o najboljim cijenama te najbržoj i najvećoj raspoloživosti.
Može se učiniti još više te Komisija trenutačno istražuje načine kojima bi usmjerila pozornost država članica na stvarnu potrebu za promicanjem cijepljenja i uklanjanjem manjkova. Vrijeme za djelovanje nije kada ponovno izbije latentna bolest ili epidemija. Potrebno je djelovati odmah. Želimo vas još jednom podsjetiti da je trenutačni standard zdravlja moguć samo zahvaljujući programima cijepljenja koje smo provodili godinama, da opasnosti prirodne zaraze nadmašuju opasnosti cijepljenja te da je odluka da se ne cijepimo uvijek rizičniji izbor.
