Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podaci dobiveni u srpnju 2018.

Planirano ažuriranje članka: siječanj 2020.

Engleska inačica članka sadržava novije podatke.

Highlights

Proizvodnja primarne energije u EU-u u 2016. bila je za 15 % niža nego deset godina prije.

U 2016. EU je većinu sirove nafte, prirodnog plina i krutih goriva uvozio iz Rusije.

Development of the production of primary energy (by fuel type), EU-28, 2006-2016

Ovisnost Europske unije (EU) o uvozu energije, osobito nafte, a odnedavno i plina, glavni je razlog za političku zabrinutost u pogledu sigurnosti opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije u EU-u i, zbog nedostatne proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu države članice EU-a. Više od pola (53,6 %) bruto domaće potrošnje energije u EU-28 u 2016. bilo je podrijetlom iz uvoza.

Full article

Proizvodnja primarne energije smanjila se u razdoblju od 2006. do 2016.

Proizvodnja primarne energije u EU-28 iznosila je u 2016. ukupno 755 milijuna tona ekvivalenta nafte (Mtoe) – vidjeti tablicu 1. Bilo je to za 1,6 % manje nego prethodne godine te je time nastavljen trend pada uočen posljednjih godina, osim 2010., kada je proizvodnja porasla nakon relativno velika pada zabilježenog 2009., koji se podudario s globalnom financijskom i gospodarskom krizom. Uzimajući u obzir dulje vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u EU-28 u 2016. bila je za 14,7 % niža nego deset godina prije. Općeniti pad proizvodnje primarne energije u EU-28 može se, barem dijelom, pripisati iscrpljivanju zaliha sirovina i/ili činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

U 2016. najveću proizvodnju primarne energije među državama članicama EU-a imala je Francuska, s udjelom od 17,3 % u ukupnoj proizvodnji u EU-28, a zatim su slijedile Ujedinjena Kraljevina (15,8 %) i Njemačka (15,3 %). U odnosu na udjele zabilježene deset godina prije toga glavne promjene bile su smanjenja udjela Ujedinjene Kraljevine (za 5,1 postotni bod) i Danske (za 1,3 postotna boda) te povećanja udjela Francuske (za 2,1 postotni bod) i Italije (za 1,1 postotni bod). Relativni udjeli ostalih država članica nisu se promijenili za više od +/–1,0 postotnih bodova. Osim Ujedinjene Kraljevine i Danske, jedine druge države članice čiji su se udjeli tijekom razmatranog razdoblja smanjili bile su Nizozemska, Njemačka, Grčka, Češka i Litva.

U apsolutnim vrijednostima, u razdoblju od 11 godina do 2016. 15 od 28 država članica EU-a zabilježilo je povećanje proizvodnje primarne energije. Najveće povećanje proizvodnje zabilježeno je u Italiji (porast od 3,7 Mtoe), a zatim slijede Španjolska (2,8 Mtoe), Irska (2,5 Mtoe), Austrija (2,4 Mtoe) i Švedska (2,3 Mtoe). S druge strane, proizvodnja primarne energije u Ujedinjenoj Kraljevini smanjila se za čak 66,0 Mtoe, dok su Njemačka (–22,8 Mtoe), Nizozemska (–15,3 Mtoe), Danska (–14,4 Mtoe) i Poljska (-10,4 Mtoe) isto tako prijavile smanjenja proizvodnje primarne energije veća od 10 Mtoe.

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2006. i 2016.
(milijuni tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Primarna se energija u EU-28 u 2016. proizvodila iz niza različitih izvora energije, a najveći udio imala je nuklearna energija (28,7 % ukupne proizvodnje). Nuklearna energija bila je osobito važna u Francuskoj, gdje je činila gotovo 80 % nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji taj udio iznosio točno tri četvrtine, a u Slovačkoj više od tri petine (62,3 %). U drugim državama članicama udio nuklearne energije bio je manji od polovine ukupne proizvodnje energije, a u polovini država članica EU-a primarna energija nije se proizvodila iz nuklearnih izvora. Njemačka je vlada najavila da sve nuklearne reaktore u Njemačkoj namjerava zatvoriti do 2022.

U 2016. više od jedne četvrtine (27,9 %) ukupne proizvodnje primarne energije u EU-28 činili su obnovljivi izvori energije, dok je udio krutih goriva (17,5 %, većinom ugljen) bio nešto manji od jedne petine, a udio prirodnog plina još manji (14,2 %). Još je samo sirova nafta (9,8 %) bila velik izvor u proizvodnji primarne energije (vidjeti grafikon 1.).

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-28, 2016.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (nrg_107a)

Rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora energije u EU-28 premašio je rast proizvodnje iz svih ostalih vrsta izvora energije. Bio je relativno stabilan većinu godina u razdoblju od 2006. do 2016., uz blagi pad proizvodnje u 2011. (vidjeti grafikon 2.). U tom razdoblju od 11 godina proizvodnja energije iz obnovljivih izvora povećala se za 66,5 % te je u određenoj mjeri zamijenila proizvodnju iz drugih izvora energije. S druge strane, smanjila se razina proizvodnje iz drugih izvora, a najveća smanjenja zabilježena su za prirodni plin (–41,2 %), sirovu naftu (–39,0 %) te kruta goriva (–30,8 %), uz nešto manji pad od 15,2 % za nuklearnu energiju.

Grafikon 2.: Kretanje proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-28, 2006. – 2016.
(2006. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

EU i sve njegove države članice su neto uvoznici energije

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i, u novije vrijeme, nuklearne energije, EU se radi zadovoljenja potražnje sve više oslanja na uvoz primarne energije, no ta se situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz primarne energije u EU-28 u 2016. bio je veći od izvoza za gotovo 904 Mtoe. Najveći neto uvoznici primarne energije bile su većinom države članice EU-a s najvećim brojem stanovnika, osim Poljske, koja još ima određene zalihe ugljena. U 2006. Danska je bila jedina država članica EU-a koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila (neto izvoznik), ali 2013. danski uvoz energije premašio je izvoz te se od tada više nijedna država članica EU-a ne smatra neto izvoznikom energije (vidjeti tablicu 2.). U odnosu na broj stanovnika najveći neto uvoznici 2016. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Tablica 2.: Neto uvoz primarne energije, 2006. – 2016.
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (demo_pjan)

Podrijetlo energije uvezene u EU-28 posljednjih se godina ponešto promijenilo, no Rusija je zadržala položaj glavnog dobavljača sirove nafte i prirodnog plina (usprkos tome što se njezin udio posljednjih godina malo smanjio) te postala najveći dobavljač krutih goriva (vidjeti tablicu 3.).

Tablica 3.: Glavne zemlje iz kojih se uvozi primarna energija, EU-28, 2006. – 2016.
(% uvoza iz zemalja izvan EU-28)
Izvor: Eurostat (nrg_122a), (nrg_123a) i (nrg_124a)

U 2016. otprilike 30,2 % krutih goriva uvezenih u EU-28 bilo je iz Rusije – ona je 2006. pretekla Južnu Afriku i postala glavni dobavljač krutih goriva. Udio uvoza krutih goriva iz Rusije u EU-28 u 2009. dosegnuo je prvu relativno najvišu razinu od 30,0 %, 2010. naglo se smanjio, 2013. ponovno se povećao na 28,8 % i u naredne dvije godine ostao je gotovo nepromijenjen, a 2016. dosegnuo je najvišu razinu. U razdoblju od 2006. do 2016. udio uvoza krutih goriva iz Kolumbije u EU-28 udvostručio se – porastao je s 11,7 % na 23,4 % ukupnog uvoza. S druge strane, Južna Afrika bila je 2006. glavni dobavljač krutih goriva uvezenih u EU-28 (23,1 % ukupnog uvoza), no njezin se udio smanjio i u 2016. iznosio je 5,1 %.

Rusija je bila i glavni dobavljač sirove nafte uvezene u EU-28. Njezin je udio u 2006. iznosio 33,8 %, a zatim se kretao između 34,8 % (najviša razina, zabilježena 2011.) i 29,1 % (najniža razina, zabilježena 2015.). U 2016. njezin je udio iznosio 31,9 %. U istom je razdoblju zabilježen relativno spor pad uvoza u EU-28 sirove nafte podrijetlom iz Norveške, čiji se udio s 15,4 % u 2006. smanjio na 12,4 % u 2016. U razdoblju od 2006 do 2016. znatno su se povećali relativni udjeli sirove nafte u EU-28 podrijetlom iz Iraka (za 2,8 puta), Azerbajdžana (dvostruko) i Nigerije (za 1,6 puta).

S druge strane, udio Rusije u uvozu prirodnog plina u EU-28 u razdoblju od 2006. do 2010. smanjio se s 39,3 % na 31,9 %, no došlo je do obrata te je 2013. zabilježena najviša razina od 41,1 %, nakon čega se taj udio smanjio na nešto manje od 40,0 %. Tijekom razdoblja od 11 godina prikazanog u tablici 3. Norveška je i dalje ostala drugi najveći dobavljač prirodnog plina uvezenog u EU, a njezin se udio polako smanjio s više od jedne četvrtine (25,9 % u 2006.) na nešto manje od jedne četvrtine (24,8 % u 2016.). U razdoblju od 2006. do 2016. udio prirodnog plina u EU-28 podrijetlom iz Nigerije i Libije upola se smanjio, dok se udio plina iz Katra povećao za 3,2 puta.

Kad bi se velik dio primarne energije uvozio od relativno malog broja partnera, sigurnost opskrbe EU-a primarnom energijom mogla bi biti ugrožena. Više od tri četvrtine (77,1 %) prirodnog plina uvezenog u EU-28 u 2016. došle su iz Rusije, Norveške i Alžira. Na temelju slične analize može se utvrditi da su više od dvije trećine (68,2 %) krutih goriva uvezenih u EU-28 bile podrijetlom iz Rusije, Kolumbije i Australije, dok je uvoz sirove nafte u manjoj mjeri bio koncentriran na glavne dobavljače jer je iz Rusije, Norveške i Iraka uvezeno 52,6 % ukupnog uvoza u EU-28.

Više od polovine energije potrebne u EU-28 dolazi iz uvoza

Ovisnost država skupine EU-28 o uvozu energije povećala se s nešto više od 40 % bruto potrošnje energije u 1990. na 53,6 % u 2016. (vidjeti grafikon 3.). Od 2004. neto uvoz energije u EU-28 veći je od njegove primarne proizvodnje. Drugim riječima, više od polovine bruto domaće potrošnje energije u EU-28 počiva na neto uvozu, a stopa ovisnosti premašila je 50,0 %.

U 2016. stopa energetske ovisnosti bila je jednaka kao u 2006. (53,6 %). Tijekom tog razdoblja zabilježeno je nekoliko varijacija – 2008. zabilježena je relativno najveća vrijednost od 54,5 %, a 2010. zabilježena je najniža ovisnost, koja je iznosila 52.7 %. Detaljnija analiza pokazuje da su 2016. najviše stope zabilježene za sirovu naftu (87,8 %) i prirodni plin (70,4 %), dok je stopa za kruta goriva prema najnovijim dostupnim podatcima iznosila 40,2 %.

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti, EU-28, 2006. – 2016.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a), (nrg_102a) i (nrg_103a)

U razdoblju od 2006. do 2016. stopa ovisnosti EU-a o zemljama koje nisu države članice EU-a za opskrbu prirodnim plinom porasla je za 11,1 postotni bod, što je brže od porasta stope ovisnosti za sirovu naftu (porast za 3,9 postotnih bodova). U istom razdoblju stopa ovisnosti za kruta goriva smanjila se za 1,4 postotna boda.

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, a pozitivna je bila i 2016., kao i u svim drugim državama članicama EU-a (vidjeti grafikon 4.). Najniže stope energetske ovisnosti u 2016. zabilježene su u Estoniji, Danskoj, Rumunjskoj i Poljskoj. Malta, Cipar i Luksemburg bili su (gotovo) u potpunosti ovisni o uvozu primarne energije, sa stopama ovisnosti iznad 96,0 %.

Analiza kretanja u razdoblju od 2006. do 2016. otkriva da su Danska, Ujedinjena Kraljevina, Litva, Nizozemska i Poljska postale ovisnije o uvozu energije kako bi zadovoljile bruto domaću potrošnju. Ta se kretanja mogu u velikoj mjeri pripisati smanjenju proizvodnje primarne energije (koje je povezano s iscrpljivanjem zaliha sirovina). Povećanje ovisnosti zabilježeno je i u Belgiji, Češkoj, Grčkoj, Njemačkoj i Malti, no ondje nije bilo toliko izraženo. U svim ostalim državama članicama EU-a u razdoblju od 2006. do 2016. zabilježen je pad stopa energetske ovisnosti, a najbrža promjena dogodila se u Estoniji, gdje se ta stopa smanjila s 29,2 % na 6,8 %. Te su se stope za više od 10,0 postotnih bodova smanjile i u Irskoj, Latviji, Portugalu i Austriji, a uzrok tome bila su poboljšanja u području energetske učinkovitosti i/ili promjene u kombinaciji izvora energije kako bi se promicala primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora.

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2006. i 2016.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (t2020_rd320)

Izvorni podaci za tablice i grafikone

Energy production and imports: tables and figures (na engleskom)

Izvori podataka

Energetski proizvodi koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se primarnim izvorima energije, a energetski proizvodi proizvedeni iz primarnih izvora energije u postrojenjima za pretvorbu nazivaju se derivatima. Proizvodnja primarne energije obuhvaća nacionalnu proizvodnju primarnih izvora energije, odnosno eksploataciju prirodnih resursa, npr. u rudnicima ugljena, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva. Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarno proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnje električne energije te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita obuhvaća izlučene ili proizvedene količine tih goriva, koje se izračunavaju nakon postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u pećima za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi na državno područje, osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvoz obuhvaća sve količine izvezene s državnog područja.

Kontekst

Više od polovine energije u EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava (iako postoje naznake da se stopa ovisnosti posljednjih godina stabilizirala). Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova sa zemljama provoza posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini. Osmišljene su nove mjere za tržište nafte i ulja kako bi se osiguralo učinkovito djelovanje svih strana u sprječavanju i ublažavanju posljedica mogućih poremećaja u opskrbi, a stvoreni su i mehanizmi za suradnju država članica EU-a na učinkovitom rješavanju svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom do kojih može doći. Uspostavljen je mehanizam za koordinaciju kako bi države članice u hitnim slučajevima mogle reagirati ujednačeno i bez odgode.

U studenome 2010. Europska komisija donijela je inicijativu pod nazivom Energija 2020. – strategija za konkurentnu, održivu i sigurnu energiju (COM(2010) 639 final). U toj su strategiji određeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina i predložene mjere koje se mogu poduzeti kako bi se riješio niz izazova, uključujući uspostavu tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodstva u području tehnologije te učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima (primjerice, ostvarivanje dobrih odnosa s EU-ovim vanjskim dobavljačima energije i zemljama provoza energije). Taj je rad nadograđen s pomoću strategije 2030 energy strategy (na engleskom), kojom se osigurava politički okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i plana energy roadmap (na engleskom), u kojemu je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.

Radom u okviru zajednice Energy Community (na engleskom), koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji u svoje unutarnje energetsko tržište uključiti i susjedne zemlje. Važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom mogu imati raznolika kombinacija izvora energije te različiti dobavljači, prijevozne rute i prijevozni mehanizmi. Na primjer, postoje brojne inicijative za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. One obuhvaćaju plinovod Sjeverni tok (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora), koji je u funkciji od studenoga 2011., te Transjadranski plinovod (koji povezuje Tursku s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog jezera u EU). Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, zemljama provoza i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a i Europska je komisija u rujnu 2011. donijela komunikaciju pod naslovom „Energetska politika EU-a: povezivanje s partnerima izvan naših granica” (COM(2011) 539 final).

Ovisnost EU-a o uvozu energije i dalje je bila uzrok zabrinutosti, pa je Europska komisija u svibnju 2014. objavila strategiju Energy Security Strategy (na engleskom) (COM(2014) 330 final), čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza plina iz Rusije ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi povezani s dugoročnom sigurnošću opskrbe te su predložene mjere u pet područja, uključujući povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikaciju zemalja dobavljača i ruta dobave, kao i jedinstven nastup u vanjskoj energetskoj politici. Europska je komisija 2015. objavila komunikaciju pod naslovom „Okvirna strategija za otpornu energetsku uniju s naprednom klimatskom politikom” (COM(2015) 80 final), u kojoj se tvrdi da je u osiguravanju energetske sigurnosti (osobito opskrba plinom) važan element potpuna usklađenost sporazuma koji se odnose na kupnju energije od trećih zemalja. Nakon toga je u veljači 2016. Europska komisija donijela prijedloge za nova pravila o sigurnosti opskrbe EU-a plinom (COM(2016) 52 final) i nova pravila za energetske sporazume između država članica EU-a i trećih zemalja (COM(2016) 53 final).