Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podaci iz lipnja 2020.

Planirano ažuriranje članka: listopad 2021.

This Statistics Explained article has been archived on 22 July 2021.

Highlights

Proizvodnja primarne energije u EU-u 2018. bila je za 9,2 % niža nego deset godina prije.

EU je 2018. većinu prirodnog plina, sirove nafte i ugljena uvozio iz Rusije.

Proizvodnja primarne energije prema vrsti goriva, EU-27, 2008. – 2018.

Ovisnost Europske unije o uvozu energije, osobito nafte i prirodnog plina, glavni je razlog za političku zabrinutost u pogledu sigurnosti opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije u EU-u i, zbog nedostatne proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu članice EU-a. Više od polovine (58,2 %) bruto raspoložive energije u EU-a u 2018. bilo je podrijetlom iz uvoza.

Full article

Proizvodnja primarne energije smanjila se u razdoblju od 2008. do 2018.

Proizvodnja primarne energije u Europskoj uniji (EU) iznosila je 2018. ukupno 635 milijuna tona ekvivalenta nafte (Mtoe) – vidjeti tablicu 1. Bilo je to svega 1 % manje nego prethodne godine te je time nastavljen trend pada uočen posljednjih godina, uz nekoliko iznimaka – 2010., kada je proizvodnja porasla nakon relativno velikog pada zabilježenog 2009. zbog globalne financijske i gospodarske krize, i u razdoblju 2012. – 2013., kada je ponovno došlo do blagog porasta. Uzimajući u obzir dulje vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u EU-u 2018. bila je za 9,2 % niža nego deset godina prije. Općeniti pad proizvodnje primarne energije u EU-u može se, barem dijelom, pripisati iscrpljivanju zaliha sirovina i/ili činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

U 2018. najveću proizvodnju primarne energije među državama članicama EU-a imala je Francuska, s udjelom od 21,7 % u ukupnoj proizvodnji u EU-u, a zatim su slijedile Njemačka (17,8 %), Poljska (9,7 %) i Italija (5,9 %). U odnosu na udjele deset godina prije toga neke od glavnih promjena bila su povećanja udjela Francuske za 2,3, Italije za 1,2, Španjolske i Švedske za 1,1 postotni bod te smanjenja udjela Nizozemske za 3,9, Njemačke za 1,7 i Danske za 1,6 postotnih bodova.

U apsolutnim vrijednostima, 14 od 27 država članica EU-a zabilježilo je povećanje proizvodnje primarne energije u razdoblju od 2008. do 2018. Najveće povećanje proizvodnje zabilježeno je u Italiji (porast od 4,5 Mtoe), a slijede je Španjolska (4,4 Mtoe), Švedska (4,0 Mtoe), Irska (3,4 Mtoe) i Finska (3,2 Mtoe). S druge strane, proizvodnja primarne energije u Nizozemskoj smanjila se za čak 31,2 Mtoe, dok su Njemačka (–23,4 Mtoe) i Danska (-12,7 Mtoe) isto tako prijavile smanjenja proizvodnje primarne energije veća od 10 Mtoe.

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2008. i 2018.
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

Primarna se energija u EU-u 2018. proizvodila iz niza različitih izvora energije, a najveći udio imali su obnovljivi izvori energije koji su činili više od trećine (34,2 %) ukupne proizvodnje energije u EU-u.

Na drugom je mjestu bila nuklearna energija, koja je činila 30,8 % ukupne proizvodnje primarne energije. Nuklearna energija bila je osobito važna u Francuskoj, gdje je činila gotovo 78,0 % nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji i Slovačkoj taj udio iznosio preko tri petine (63,1 % odnosno 62,7 %). U drugih 10 država članica udio nuklearne energije bio je manji od polovine ukupne proizvodnje primarne energije. U 14 država članica EU-a nije se proizvodila nuklearna energija.

Udio krutih fosilnih goriva (18,3 % – uglavnom ugljen) bio je nešto manji od petine, a udio prirodnog plina blizu jedne desetine (9,3 %). Još je samo sirova nafta (3,4 %) bila velik izvor u proizvodnji primarne energije (vidjeti grafikon 1.).

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-27, 2018.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

Rast primarne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije u EU-u premašio je rast iz svih ostalih vrsta izvora energije. Taj je rast bio relativno stabilan većinu godina u razdoblju od 2008. do 2018., uz blagi pad proizvodnje u 2011. (vidjeti grafikon 2.). U tom razdoblju proizvodnja energije iz obnovljivih izvora povećala se za 49,2 % te je u određenoj mjeri zamijenila proizvodnju iz drugih izvora energije. S druge strane, smanjila se razina proizvodnje iz drugih izvora, a najveća smanjenja zabilježena su za prirodni plin (-46,4 %), sirovu naftu (-35,3 %) te kruta fosilna goriva (-27,9 %), uz nešto manji pad od 14,4 % za nuklearnu energiju.

Grafikon 2.: Proizvodnja primarne energije prema vrsti goriva, EU-27, od 2008. do 2018.
(2008. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

EU i sve njegove države članice neto su uvoznici energije

Zbog smanjenja primarne proizvodnje ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i, u novije vrijeme, nuklearne energije, EU se radi zadovoljenja potražnje sve više oslanja na uvoz primarnih energetskih proizvoda te sekundarnih derivata (npr. plinskog ulja / dizelskoga goriva), no ta se situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz energije u EU-u 2018. bio je veći od izvoza za 886 Mtoe. Najveći neto uvoznici energije u apsolutnim vrijednostima bile su Njemačka, Italija, Francuska i Španjolska. U 2008. Danska je bila jedina država članica EU-a koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila (neto izvoznik), ali je 2013. danski uvoz energije premašio izvoz te se taj trend nastavio i u sljedećih pet godina do 2018. Stoga su od 2013. svih 27 država članica EU-a neto uvoznici energije. U odnosu na broj stanovnika najveći neto uvoznici 2018. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Tablica 2.: Neto uvoz energije u odabranim godinama, od 2008. do 2018.
Izvor: Eurostat (nrg_bal_s) and (demo_pjan)

Glavne zemlje podrijetla energije koja se uvozi u EU posljednjih su se godina ponešto promijenile. Međutim, Rusija je tijekom cijelog razdoblja od 2008. do 2018. zadržala položaj glavnog dobavljača glavnih primarnih energetskih proizvoda (ugljen, sirova nafta i prirodni plin) za EU (vidjeti tablicu 3.).

Tablica 3.: Glavne zemlje iz kojih se uvozi primarna energija, EU-27, od 2008. do 2018.
(% uvoza iz zemalja izvan skupine EU-27)
Izvor: Eurostat (nrg_ti_sff), (nrg_ti_oil) and (nrg_ti_gas)

U 2018. je 42,4 % ugljena uvezenog u EU bilo iz Rusije. U posljednjem desetljeću Rusija je stalno bila najveći dobavljač ugljena za EU, osim u 2012. Sjedinjene Američke Države bile su drugi glavni dobavljač ugljena uvezenog u EU u 2018., s udjelom od 18,6 % u ukupnom uvozu. U razdoblju od 2008. do 2015. udio uvoza ugljena iz Kolumbije u države skupine EU-27 gotovo se udvostručio – porastao je s 11,7 % na 21,1 % ukupnog uvoza, a 2018. taj se udio smanjio na 13,4 %.

Rusija je bila i najveći dobavljač sirove nafte uvezene u EU. Njezin je udio u 2008. bio 32,1 %, a zatim se kretao u rasponu od 35,6 % (najviša razina, zabilježena 2011.) do 29,8 % (najniža razina, zabilježena 2018.). U 2018. relativni udio zaliha sirove nafte EU-a iz Iraka naglo se povećavao od 2008. do 2018. i dosegao 8,7 %, čime je Irak postao drugi po veličini dobavljač sirove nafte ispred Saudijske Arabije (7,4 %), koja je imala relativno stabilan udio od 2008. do 2018.

Ruski udio u uvozu prirodnog plina u EU u razdoblju od 2008. do 2018. blago se povećao (od 39,4 % do 40,4 %). Međutim, najniža razina uvoza zabilježena je 2010. (35,2 %), a najviša 2013. (45,3 %). Tijekom razdoblja prikazanog u tablici 3., Norveška je i dalje ostala drugi po veličini dobavljač prirodnog plina uvezenog u EU, a njezin se udio polako smanjio s 22,0 % u 2008. na 18,1 % u 2018. U razdoblju od 2008. do 2018. udio uvoza prirodnog plina podrijetlom iz Alžira u EU smanjio se (Alžir je treći po veličini dobavljač), dok se udio uvoza iz Katara gotovo udvostručio.

Koncentracija uvoza velikog dijela primarne energije na relativno maleni broja partnera mogla bi ugroziti sigurnost opskrbe EU-a primarnom energijom. Gotovo tri četvrtine (70,3 %) prirodnog plina uvezenog u EU u 2018. došle su iz Rusije, Norveške i Alžira. Na temelju slične analize može se utvrditi da su gotovo tri četvrtine (74,3 %) ugljena uvezenog u EU bile podrijetlom iz Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i Kolumbije, dok je uvoz sirove nafte u manjoj mjeri bio koncentriran među najvećim dobavljačima jer je iz Rusije, Iraka i Saudijske Arabije uvezena približno polovina (45,9 %) ukupnog uvoza u EU.

Više od polovine energije potrebne u EU-u dolazi iz uvoza

Ovisnost EU-a o uvozu energije nije se promijenila u velikoj mjeri posljednjeg desetljeća, od 58,4 % bruto raspoložive energije u 2008. do 58,2 % u 2018. (vidjeti grafikon 3.). Tijekom tog razdoblja neto uvoz energije u EU bio je veći od primarne proizvodnje. Drugim riječima, više od polovine bruto raspoložive energije u EU-u počiva na neto uvozu, a stopa ovisnosti premašila je 50,0 %.

U razdoblju od 2008. do 2018. primijećeno je nekoliko varijacija u stopi energetske ovisnosti: U 2008. zabilježena je najveća vrijednost od 58,4 %, a u 2013. zabilježena je najniža ovisnost, od 53,9 %. Detaljnija analiza pokazuje da su 2018. najviše stope zabilježene za sirovu naftu (94,6 %) i prirodni plin (83,2 %), dok je stopa za kruta fosilna goriva prema najnovijim dostupnim podacima bila 43,6 %.

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti, EU-27, od 2008. do 2018.
(% neto uvoza u bruto raspoloživoj energiji, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_ind_id)

U razdoblju od 2008. do 2018. stopa ovisnosti EU-a o zemljama koje nisu članice EU-a za opskrbu prirodnim plinom porasla je za 13,1 postotnih bodova, što je mnogo brže od porasta stope ovisnosti za kruta fosilna goriva (porast za 2,1 postotna boda). Ovisnost za sirovu naftu ostala je prilično stabilna u istom razdoblju.

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, a ta je stopa bila pozitivna i 2018., kao i u svim drugim državama članicama EU-a (vidjeti grafikon 4.). Najniže stope energetske ovisnosti u 2018. zabilježene su u Estoniji, Danskoj, Rumunjskoj i Švedskoj. Malta, Luksemburg i Cipar bili su (gotovo) u potpunosti ovisni o uvozu primarne energije, sa stopama ovisnosti između 92,4 % i 97,8 %.

Analiza kretanja u razdoblju od 2008. do 2018. pokazuje da su Danska, Nizozemska, Litva i Poljska postale ovisnije o uvozu energije kako bi zadovoljile svoje potrebe (bruto raspoloživa energija). Ta se kretanja mogu u velikoj mjeri pripisati smanjenju proizvodnje primarne energije (koje je povezano s iscrpljivanjem zaliha sirovina). Povećana ovisnost zabilježena je i u Češkoj, Njemačkoj i Belgiji, no nije bila toliko izražena. U svim ostalim državama članicama EU-a u razdoblju od 2008. do 2018. zabilježen je pad stopa energetske ovisnosti, a najbrža promjena dogodila se u Estoniji, gdje se ta stopa smanjila s 27,5 % na 0,7 % (-26,8 postotnih bodova). Te su se stope smanjile i u Irskoj (-22,3 postotna boda), Bugarskoj (-15,8 postotnih bodova) i Latviji (-14,5 postotnih bodova), a uzrok tome bila su poboljšanja u području energetske učinkovitosti i/ili promjene u kombinaciji izvora energije kako bi se promicala primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora.

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2008. i 2018.
(% neto uvoza u bruto raspoloživoj energiji, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_ind_id)

Izvorni podaci za tablice i grafikone

Proizvodnja i uvoz energije: tablice i grafikoni (na engleskom)

Izvori podataka

Energetski proizvodi koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se primarnim izvorima energije, a energetski proizvodi proizvedeni iz primarnih izvora energije u postrojenjima za pretvorbu nazivaju se derivatima. Proizvodnja primarne energije obuhvaća nacionalnu proizvodnju primarnih izvora energije, odnosno eksploataciju prirodnih resursa, npr. u rudnicima ugljena, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva. Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarno proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnja električne energije te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita obuhvaća izlučene ili proizvedene količine tih goriva, koje se izračunavaju nakon postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u pećima za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi na državno područje, osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvoz na sličan način obuhvaća sve količine izvezene iz državnog područja.

Kontekst

Više od polovine energije u EU-u potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava (iako postoje naznake da se stopa ovisnosti posljednjih godina stabilizirala). Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova sa zemljama provoza posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini. Osmišljene su nove mjere za tržište nafte i ulja kako bi se osiguralo učinkovito djelovanje svih strana u sprječavanju i ublažavanju posljedica mogućih poremećaja u opskrbi, a stvoreni su i mehanizmi za suradnju država članica EU-a na učinkovitom rješavanju svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom do kojih može doći. Uspostavljen je mehanizam za koordinaciju kako bi države članice u hitnim slučajevima mogle reagirati ujednačeno i bez odgode.

U studenome 2010. Europska komisija donijela je inicijativu pod nazivom Energija 2020. strategija za konkurentnu, održivu i sigurnu energiju (COM(2010) 639 final). U toj su strategiji određeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina i predložene mjere koje se mogu poduzeti kako bi se riješio niz izazova, uključujući: uspostavu tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodstva u području tehnologije te učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima (primjerice, ostvarivanje dobrih odnosa s EU-ovim vanjskim dobavljačima energije i zemljama provoza energije). Taj je rad nadograđen s pomoću energetske strategije 2030 energy strategy (na engleskom), kojom se osigurava okvir politike za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i plana djelovanja 2050 energy roadmap (na engleskom), u kojemu je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.

Radom u okviru Energetske zajednice Energy Community, koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji u svoje unutarnje energetsko tržište uključiti i susjedne zemlje. Važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom mogu imati raznolika kombinacija izvora energije te različiti dobavljači, prijevozne rute i prijevozni mehanizmi. Na primjer, postoje brojne inicijative za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. One obuhvaćaju plinovod Sjeverni tok (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora), koji je u funkciji od studenoga 2011., te Transjadranski plinovod (koji povezuje Tursku s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog jezera u EU). Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, zemljama provoza i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a pa je Europska komisija u rujnu 2011. donijela komunikaciju pod naslovom Energetska politika EU-a: povezivanje s partnerima izvan naših granica (COM(2011) 539 final).

Ovisnost EU-a o uvozu energije i dalje je bila uzrok zabrinutosti pa je Europska komisija u svibnju 2014. objavila komunikaciju pod naslovom Strategija energetske sigurnosti (COM(2014) 330 final), čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza plina iz Rusije ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi povezani s dugoročnom sigurnošću opskrbe te su predložene mjere u pet područja, uključujući: povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikaciju zemalja dobavljača i ruta dobave, kao i jedinstven nastup u vanjskoj energetskoj politici. Europska je komisija 2015. objavila komunikaciju pod naslovom Okvirna strategija za otpornu energetsku uniju s naprednom klimatskom politikom (COM(2015) 80 final), u kojoj se tvrdi da je u osiguravanju energetske sigurnosti (osobito opskrbe plinom) važan element potpuna usklađenost sporazuma koji se odnose na kupnju energije od zemalja koje nisu članice EU-a. Nakon toga je u veljači 2016. Europska komisija donijela prijedloge za nova pravila o sigurnosti opskrbe EU-a plinom (COM(2016) 52 final) i nova pravila za energetske sporazume između država članica EU-a i trećih zemalja (COM(2016) 53 final).