Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podatci dobiveni u lipnju 2017. Najnoviji podatci: Dodatni podatci Eurostata, glavne tablice i baza podataka. Planirano ažuriranje članka: rujan 2018.

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2005. i 2015.
(milijuni tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-28, 2015.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (nrg_107a)

Grafikon 2.: Kretanje proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-28, 2005. – 2015.
(2005. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Tablica 2.: Neto uvoz primarne energije, 2005. – 2015.
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (demo_pjan)

Tablica 3.: Glavne zemlje podrijetla uvezene primarne energije, EU-28, 2005. – 2015.
(% uvoza iz zemalja izvan EU-28)
Izvor: Eurostat (nrg_122a), (nrg_123a) i (nrg_124a)

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti, EU-28, 2005. – 2015.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a), (nrg_102a) i (nrg_103a)

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2005. i 2015.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (tsdcc310)

Ovisnost Europske unije (EU) o uvozu energije, osobito nafte, a odnedavno i plina, glavni je izvor političke zabrinutosti povezane sa sigurnošću opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije u EU-u i, zbog nedostatne proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu članice EU-a. Više od pola (53,5 %) bruto domaće potrošnje energije u EU-28 u 2015. bilo je podrijetlom iz uvoza.

Glavni statistički nalazi

Primarna proizvodnja

Proizvodnja primarne energije u EU-28 iznosila je u 2015. ukupno 767 milijuna tona ekvivalenta nafte (Mtoe) – vidjeti tablicu 1. Bilo je to za 0,8 % manje nego prethodne godine te je time nastavljen pad uočen posljednjih godina, osim 2010., kada je proizvodnja porasla nakon relativno velika pada zabilježenog 2009., koji se podudario s globalnom financijskom i gospodarskom krizom. Uzimajući u obzir dulje vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u EU-28 u 2015. bila je za 15,2 % niža nego deset godina prije. Općeniti pad proizvodnje primarne energije u EU-28 može se, barem dijelom, pripisati iscrpljenim zalihama sirovina i/ili činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

Najveću proizvodnju primarne energije u 2015. među državama članicama EU-a imala je Francuska s udjelom od 17,8 % u ukupnoj proizvodnji u EU-28, a zatim su slijedile Njemačka (15,6 %) i Ujedinjena Kraljevina (15,4 %). U odnosu na udjele deset godina prije toga glavne promjene bile su smanjenja udjela Ujedinjene Kraljevine i Danske za 7,1 postotni bod, odnosno 1,4 postotna boda te povećanja udjela Francuske i Italije za 2,8 postotnih bodova, odnosno 1,4 postotna boda. Relativni udjeli preostalih država članica nisu se promijenili za više od +/–1,0 postotni bod. Osim Ujedinjene Kraljevine i Danske, jedine druge države članice čiji su se udjeli tijekom razmatranog razdoblja smanjili bile su Nizozemska, Belgija i Litva.

U apsolutnim vrijednostima, tijekom desetogodišnjeg razdoblja do 2015 polovina država članica EU-a zabilježila je povećanje proizvodnje primarne energije. Najveće povećanje proizvodnje zabilježeno je u Italiji (porast od 5,9 Mtoe), zatim slijede Španjolska (3,4 Mtoe), Austrija (2,2 Mtoe), Portugal i Estonija (u svakoj 1,7 Mtoe). S druge strane, proizvodnja primarne energije u Ujedinjenoj Kraljevini smanjila se za 85,7 Mtoe, dok su Njemačka (–17,0 Mtoe), Danska (–15,1 Mtoe), Nizozemska (–14,9 Mtoe) i Poljska (–10,5 Mtoe) isto tako prijavile smanjenja proizvodnje primarne energije veća od 10,0 Mtoe.

Primarna se energija u EU-28 u 2015. proizvodila iz niza različitih izvora energije, pri čemu je nuklearna energija imala najveći udio (28,9 % ukupne proizvodnje). Nuklearna energija bila je osobito važna u Francuskoj, gdje je činila više od četiri petine (82,5 %) nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji taj udio bio malo manji od dvije trećine (65,0 %), a u Slovačkoj veći od tri petine (62,6 %). U drugim državama članicama udio nuklearne energije bio je manji od polovine ukupne proizvodnje energije, a u 14 država članica EU-a nije se proizvodila primarna energija iz nuklearnih izvora. Njemačka je vlada najavila da planira zatvoriti sve nuklearne reaktore u Njemačkoj do 2022.

U 2014. više od jedne četvrtine (26,7 %) ukupne proizvodnje primarne energije u EU-28 činili su obnovljivi izvori energije, dok je udio krutih goriva (18,9 %, većinom ugljen) bio nešto manji od jedne petine, a udio prirodnog plina još manji (14,0 %). Još je samo sirova nafta (9,8 %) bila velik izvor u proizvodnji primarne energije (vidjeti grafikon 1.).

Rast primarne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije u EU-28 premašio je rast proizvodnje iz svih ostalih vrsta izvora energije. Bio je relativno stabilan većinu godina u razdoblju od 2005. do 2015., uz blagi pad proizvodnje u 2011. (vidjeti grafikon 2.). U tom desetogodišnjem razdoblju proizvodnja iz obnovljivih izvora povećala se za 71,0 % te je u određenoj mjeri zamijenila proizvodnju iz drugih izvora energije. S druge strane, smanjila se razina proizvodnje iz drugih izvora, a najveća smanjenja zabilježena su za sirovu naftu (–43,9 %), prirodni plin (–43,5 %) te kruta goriva (–25,7 %), uz nešto manji pad od 14,1 % za nuklearnu energiju.

Uvoz

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i, u novije vrijeme, nuklearne energije, EU se radi zadovoljenja potražnje sve više oslanja na uvoz primarne energije, no ta se situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz primarne energije u EU-28 u 2015. premašio je izvoz za otprilike 902 Mtoe. Najveći neto uvoznici primarne energije bile su većinom najgušće naseljene države članice EU-a, osim Poljske, koja još ima određene zalihe ugljena. U 2005. Danska je bila jedina država članica EU-a koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila (neto izvoznik), ali 2013. danski uvoz energije premašio je izvoz te se od tada više ni jedna država članica EU-a ne smatra neto izvoznikom energije (vidjeti tablicu 2.). U odnosu na broj stanovnika najveći neto uvoznici 2015. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Podrijetlo energije uvezene u EU-28 posljednjih se godina ponešto promijenilo, no Rusija je zadržala svoj položaj glavnog dobavljača sirove nafte i prirodnog plina (usprkos tome što se taj udio posljednjih godina malo smanjio) te postala vodeći dobavljač krutih goriva (vidjeti tablicu 3.).

U 2015. otprilike 25,8 % krutih goriva uvezenih u EU-28 bilo je iz Rusije – ona je 2006. pretekla Južnu Afriku i postala glavni dobavljač krutih goriva. Udio uvoza krutih goriva iz Rusije u EU-28 povećao se sa 20,2 % u 2005. na relativnu najvišu razinu od 26,2 % u 2009., nakon čega se 2010. naglo smanjio, a potom 2013. ponovno povećao na 25,9 % i u naredne dvije godine ostao gotovo nepromijenjen. U razdoblju od 2005. do 2015. udio uvoza krutih goriva iz Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država u EU-28 više je nego udvostručen – za Kolumbiju je porastao sa 10,0 % na 21,3 % ukupne količine, a za Sjedinjene Američke Države sa 6,5 % na 14,0 %. S druge strane, Južna Afrika bila je 2005. glavni dobavljač krutih goriva uvezenih u EU-28 (21,4 % ukupne količine), no njezin je udio do 2011. pao na 6,9 %, nakon čega se stabilizirao.

Rusija je bila i glavni dobavljač sirove nafte uvezene u EU-28. Njezin je udio 2005. iznosio 30,5 %, nakon čega je postupno rastao i 2011. dosegnuo najvišu razinu od 32,8 %, a potom se do 2015. smanjio na 27,7 %. U istom je razdoblju zabilježen relativno spor pad udjela uvoza sirove nafte u EU-28 podrijetlom iz Norveške, koji se sa 15,6 % u 2005. smanjio na 11,4 % u 2015. U razdoblju od 2005 do 2015. znatno su se povećali relativni udjeli opskrbe sirovom naftom u EU-28 iz Azerbajdžana (više nego četverostruko), Iraka (za 3,7 puta), Angole (za 3,5 puta) i Nigerije (za 2,7 puta).

S druge strane, udio Rusije u uvozu prirodnog plina u EU-28 u razdoblju od 2005. do 2010. smanjio se sa 34,6 % na 26,8 %, no došlo je do obrata te je 2013. zabilježena relativna najviša razina od 32,4 %, nakon čega se taj udio smanjio na nešto manje od 30,0 %. Tijekom desetogodišnjeg razdoblja prikazanog u tablici 3. Norveška je i dalje ostala drugi najveći dobavljač prirodnog plina uvezenog u EU, a njezin se udio povećao s otprilike jedne petine (20,2 % u 2005.) na više od jedne četvrtine (25,9 % u 2015.). U razdoblju od 2005. do 2015. udio opskrbe prirodnim plinom u EU-28 podrijetlom iz Alžira gotovo se prepolovio, dok se udio opskrbe iz Katra gotovo peterostruko povećao.

Kad bi se velik dio primarne energije uvozio od relativno malog broja partnera, sigurnost opskrbe EU-a primarnom energijom mogla bi biti ugrožena. Gotovo dvije trećine (64,1 %) uvoza prirodnog plina u EU-28 u 2015. došle su iz Rusije, Norveške ili Alžira. Na temelju slične analize može se utvrditi da je 61,0 % uvoza krutih goriva u EU-28 bilo podrijetlom iz Rusije, Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država, dok je uvoz sirove nafte u manjoj mjeri bio koncentriran na glavne dobavljače jer je iz Rusije, Norveške i Nigerije uvezeno 47,1 % ukupnog uvoza u EU-28.

Ovisnost država skupine EU-28 o uvozu energije povećala se s nešto više od 40 % bruto potrošnje energije u 1990. na 54,0 % u 2015. (vidjeti grafikon 3.). Od 2004. neto uvoz energije u EU-28 veći je od njegove primarne proizvodnje. Drugim riječima, više od polovine bruto domaće potrošnje energije u EU-28 počiva na neto uvozu, a stopa ovisnosti premašila je 50,0 %.

Na temelju podataka za 2015. vidljivo je da se stopa ovisnosti, koja je 2008. dosegnula relativnu najvišu razinu od 54,5 %, blago smanjila. Neovisno o tome, u razdoblju od 2013. do 2015. stopa energetske ovisnosti za EU-28 porasla je za 0,9 postotnih bodova. Detaljnija analiza pokazuje da su 2015. najviše stope zabilježene za sirovu naftu (88,8 %) i prirodni plin (69,1 %), dok je stopa za kruta goriva prema najnovijim dostupnim podatcima iznosila 42,8 %.

Tijekom posljednjeg desetljeća (od 2005. do 2015.) stopa ovisnosti EU-a o zemljama koje nisu članice EU-a u pogledu opskrbe prirodnim plinom porasla je za 12,0 postotnih bodova, što je brže od porasta ovisnosti za sirovu naftu (porast od 6,4 postotna boda) i kruta goriva (porast od 3,4 postotna boda).

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, a ona je ostala pozitivna i 2014. i 2015., kao i u svim drugim državama članicama EU-a, (vidjeti grafikon 4.). Najniže stope energetske ovisnosti 2015. zabilježene su za Estoniju, Dansku, Rumunjsku Poljsku (jedine države članice koje su prijavile stope ovisnosti manje od 30,0 %). Cipar, Malta i Luksemburg bili su (gotovo) u potpunosti ovisni o uvozu primarne energije, sa stopama ovisnosti iznad 90,0 %.

Analiza kretanja u razdoblju od 2005. do 2015. otkriva da su Danska, Ujedinjena Kraljevina, Litva, Nizozemska i Poljska postale ovisnije o uvozu energije kako bi zadovoljile bruto domaću potrošnju. Ta se kretanja mogu u velikoj mjeri povezati sa smanjenjem proizvodnje primarne energije (koje je povezano s iscrpljenim zalihama sirovina). Povećana ovisnost zabilježena je i u Belgiji, Češkoj, Grčkoj i Njemačkoj, no nije bila toliko izražena. U svim ostalim državama članicama EU-a u razdoblju od 2005. do 2015. zabilježen je pad stopa energetske ovisnosti, a najbrža promjena dogodila se u Estoniji, gdje se ta stopa smanjila sa 26,1 % na 7,4 %. Stope su se za više od 10,0 postotnih bodova smanjile i u Latviji, Bugarskoj, Portugalu, Austriji i Rumunjskoj, a uzrok tome bila su poboljšanja u području energetske učinkovitosti i/ili promjene u kombinaciji izvora energije kako bi se promicala primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora.

Izvori i dostupnost podataka

Energetski proizvodi koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se primarnim izvorima energije, a energetski proizvodi proizvedeni u postrojenjima za pretvorbu iz primarnih izvora energije nazivaju se derivatima. Proizvodnjom primarne energije obuhvaćena je nacionalna proizvodnja primarnih izvora energije koja se sastoji od eksploatacije prirodnih resursa, npr. u rudnicima ugljena, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva. Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarno proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnje električne energije te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita obuhvaća izlučene ili proizvedene količine tih goriva koje se izračunavaju nakon postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u pećima za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi na državno područje, osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvoz obuhvaća sve količine izvezene s državnog područja.

Kontekst

Energetska sigurnost

Više od polovine energije u EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava (iako neke naznake govore u prilog tome da se stopa ovisnosti posljednjih godina stabilizirala). Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova sa zemljama provoza posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini. Osmišljene su nove mjere za tržište nafte i ulja kako bi se osiguralo učinkovito djelovanje svih strana u sprječavanju i ublažavanju posljedica mogućih poremećaja u opskrbi, uz istovremeno stvaranje mehanizama za suradnju država članica EU-a na učinkovitom rješavanju svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom do kojih može doći. Uspostavljen je mehanizam za koordinaciju kako bi države članice u hitnim slučajevima mogle reagirati ujednačeno i bez odgode.

U studenome 2010. Europska komisija donijela je inicijativu pod nazivom Energija 2020. – strategija za konkurentnu, održivu i sigurnu energiju (COM(2010) 639 final). Tom se strategijom određuju energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina i predlažu mjere koje se mogu poduzeti kako bi se riješio niz izazova, uključujući: ostvarivanje tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodstva u području tehnologije; te učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima (primjerice, ostvarivanje dobrih odnosa s EU-ovim vanjskim dobavljačima energije i zemljama provoza energije). Taj je rad nadograđen s pomoću energetske strategije do 2030. (na engleskom), kojom se osigurava politički okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i plana za energiju do 2050. (na engleskom), u kojemu je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.

Radom u okviru Energetske zajednice (na engleskom), koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji u svoje unutarnje energetsko tržište uključiti i susjedne zemlje. Važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom mogu imati raznolika kombinacija izvora energije te različitost dobavljača, prijevoznih ruta i prijevoznih mehanizama. Na primjer, postoje brojne inicijative za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. One obuhvaćaju plinovod Sjeverni tok (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora), koji je u funkciji od studenoga 2011., te Transjadranski plinovod (koji povezuje Tursku s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog jezera u EU). Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, zemljama provoza i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a i Europska je komisija u rujnu 2011. donijela komunikaciju pod naslovom „Energetska politika EU-a: povezivanje s partnerima izvan naših granica” (COM(2011) 539 final).

Ovisnost EU-a o uvozu energije i dalje je bila uzrok zabrinutosti, pa je Europska komisija u svibnju 2014. objavila komunikaciju pod naslovom „Strategija energetske sigurnosti” (COM(2014) 330 final), čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza ruskog plina ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi dugoročne sigurnosti opskrbe te su predložene mjere u pet područja, uključujući povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikaciju zemalja dobavljača i ruta dobave, kao i jedinstven nastup u vanjskoj energetskoj politici. Europska je komisija 2015. objavila komunikaciju pod naslovom „Okvirna strategija za otpornu energetsku uniju s naprednom klimatskom politikom” (COM(2015) 80 final), u kojoj se tvrdi da je u osiguravanju energetske sigurnosti (osobito opskrba plinom) važan element potpuna usklađenost sporazuma koji se odnose na kupnju energije od trećih zemalja. Nakon toga je u veljači 2016. Europska komisija donijela prijedloge za nova pravila o sigurnosti opskrbe EU-a plinom (COM(2016) 52 final) i nova pravila za energetske sporazume između država članica EU-a i trećih zemalja (COM(2016) 53 final).