Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podaci dobiveni u svibnju 2015. Najnoviji podaci: Dodatni podaci Eurostata, glavne tablice i baza podataka. Planirano ažuriranje članka: studeni 2016. Engleska inačica članka sadržava novije podatke

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2003. i 2013.
(milijuni tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-28, 2013.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (nrg_107a)

Grafikon 2.: Razvoj proizvodnje primarne energije
(prema vrsti goriva), EU-28, 2003. – 2013.
(2003. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Tablica 2.: Neto uvoz primarne energije, 2003. – 2013.
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (demo_pjan)

Tablica 3.: Glavno podrijetlo uvezene primarne energije, EU-28, 2003. – 2013.
(% dodatnog uvoza EU-28)
Izvor: Eurostat (nrg_122a), (nrg_123a) i (nrg_124a)

Tablica 4.: Stopa energetske ovisnosti, EU-28, 2003. – 2013.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a), (nrg_102a) i (nrg_103a)

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2013.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (tsdcc310)

Ovisnost Europske unije (EU) (na engleskom) o uvozu (na engleskom) energije, posebno nafte, a od nedavno i plina, glavni je izvor političke zabrinutosti povezane sa sigurnošću opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije (na engleskom) u EU-u i, uslijed manjka proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu članice EU-a. Više od pola (53,2 %) bruto domaće potrošnje energije (na engleskom) država skupine EU-28 tijekom 2013. bilo je porijeklom iz uvoza.

Glavni statistički nalazi

Primarna proizvodnja

Proizvodnja primarne energije u skupini država EU-28 (na engleskom) iznosila je 2013. ukupno 790 milijuna tona ekvivalenta nafte (toe) (na engleskom). Time se nastavio pad uočen posljednjih godina, osim kada je 2010. proizvodnja ponovno počela rasti nakon relativno velikog pada 2009. koji se podudarao s financijskom i gospodarskom krizom. Uzimajući u obzir duže vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u skupini država EU-28 bila je 2013. 15,4 % niža nego u prethodnom desetljeću. Opći pad proizvodnje primarne energije u skupini država EU-28 može se, barem dijelom, pripisati iscrpljenim zalihama sirovina, odnosno činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

Najveću proizvodnju primarne energije među državama članicama EU-a 2013. imala je Francuska s 17,1 % udjela u ukupnoj proizvodnji skupine država EU-28, a zatim Njemačka (15,3 %) i Ujedinjena Kraljevina (13,9 %). U odnosu na prethodno desetljeće glavna promjena bilo je smanjenje udjela Ujedinjene Kraljevine s 26,2 % (vidjeti tablicu 1.). Jedine druge države članice čiji su se udjeli smanjili u tom razdoblju bile su Danska (-0,9 postotnih bodova) i Litva (-0,4 postotna boda). U apsolutnim vrijednostima najveća su povećanja proizvodnje primarne energije tijekom razdoblja od 10 godina do 2013. zabilježena u Nizozemskoj (do 11,0 milijuna toe), Italiji (9,1 milijuna toe) i Švedskoj (4,3 milijuna toe). S druge strane, proizvodnja primarne energije u Ujedinjenoj Kraljevini smanjila se za 135,4 milijuna toe, dok su Njemačka (-14,3 milijuna toe) i Danska (-11,6 milijuna toe) bile jedine druge države članice koje su izvijestile o dvoznamenkastim smanjenjima razine proizvodnje.

Primarna energija u skupini država EU-28 proizvodila se 2013. iz niza različitih energetskih izvora, pri čemu je nuklearna energija imala najveći doprinos (28,7 % ukupne količine). Nuklearna energija bila je posebno važna u Francuskoj gdje je činila više od četiri petine nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji taj udio bio tri četvrtine, a u Slovačkoj gotovo dvije trećine. U ostalim državama udio je bio manji od pola, a u 14 država članica EU-a primarna energija nije se proizvodila iz nuklearnih izvora. Gotovo četvrtinu ukupne proizvodnje primarne energije skupine država EU-28 činili su obnovljivi izvori energije (na engleskom) (24,3 %), dok je udio krutih goriva (19,7 %, većinom ugljena) bio nešto manji od petine, a udio prirodnog plina neznatno niži od toga (16,7 %). Sirova nafta (9,1 %) bila je jedini drugi veliki izvor u proizvodnji primarne energije (vidjeti grafikon 1.).

Rast primarne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije premašio je rast iz svih ostalih vrsta izvora energije. On je bio relativno stabilan većinu godina između 2003. i 2013., uz blagi pad 2011. (vidjeti grafikon 2.). U tom desetogodišnjem razdoblju proizvodnja obnovljive energije povećala se ukupno za 88,4 %. S druge strane, razina proizvodnje iz drugih primarnih izvora energije u načelu se u ovom razdoblju smanjila, a najveća su smanjenja zabilježena za sirovu naftu (-54,0 %), prirodni plin (-34,6 %) i kruta goriva (-24,9 %), uz skromniji pad od 12,0 % za nuklearnu energiju.

Uvoz

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i u novije vrijeme nuklearne energije, EU se sve više počeo oslanjati na uvoz primarne energije radi zadovoljenja potražnje, iako se ta situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz primarne energije skupine država EU-28 premašio je 2013. izvoz za otprilike 909 milijuna toe. Najveći neto uvoznici primarne energije bile su najgušće naseljene države članice EU-a, osim Poljske koja još uvijek ima zalihe ugljena. Od 2004. Danska je bila jedina država članica koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila, ali 2013. danski uvoz energije premašio je izvoz te se od tada više niti jedna država članica EU-a ne smatra „neto izvoznikom energije” (vidjeti tablicu 2.). U odnosu na veličinu stanovništva, najveći neto uvoznici 2013. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Podrijetlo uvoza energije skupine država EU-28 malo se promijenilo posljednjih godina jer je Rusija zadržala svoj položaj glavnog dobavljača sirove nafte i prirodnog plina te postala vodeći dobavljač krutih goriva (vidjeti tablicu 3.). U 2013. otprilike 33,5 % sirove nafte uvezene u države skupine EU-28 bilo je iz Rusije, što je bilo malo ispod udjela zabilježenih između 2010. i 2012. Rusija je 2006. postala glavni dobavljač krutih goriva nakon što je pretekla Južnu Afriku, a prije toga i Australiju 2004. i Kolumbiju 2002. Udio uvoza krutih goriva iz Rusije u skupinu država EU-28 povećao se između 2003. i 2009. s 13,2 % na 30,0 %. Taj se udio malo smanjio na 25,9 % do 2012., a 2013. se ponovo povećao na 28,8 %. S druge strane, udio Rusije u uvozu prirodnog plina u skupinu država EU-28 smanjio se između 2003. i 2010. s 44,8 % na 30,1 %. Međutim, taj je trend promijenjen povećanjima koja su uslijedila te je 2013. taj udio iznosio 39,3 %. Tijekom 10 godina prikazanih u tablici 3. Norveška je i dalje bila drugi najveći dobavljač sirove nafte i prirodnog plina za skupinu država EU-28.

Ako će se velik dio primarne energije uvoziti od relativno malo partnera, sigurnost opskrbe EU-a mogla bi biti ugrožena. Više od dvije trećine (69,1 %) prirodnog plina u 2013. uvozilo se u skupinu država EU-28 iz Rusije ili Norveške te je stoga koncentracija uvoza bila veća nego prethodnih dviju godina jer je 2011. 59,6 % , a 2012. čak 63,7 % uvezenog prirodnog plina potjecalo iz iste dvije zemlje. Iz slične analize može se zaključiti da je od sirove nafte uvezene u skupinu država EU-28 53,8 % potjecalo iz Rusije, Norveške i Saudijske Arabije, a od uvezenog kamenog ugljena 73,1 % potjecalo je iz Rusije, Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država. U razdoblju između 2003. i 2013. pojavile su se nove potencijalne partnerske države, premda je količina uvoza iz tih zemalja relativno mala. Riječ je, primjerice, o uvozu sirove nafte iz Nigerije, Kazahstana, Azerbajdžana i Iraka ili uvozu prirodnog plina iz Katara i Libije.

Ovisnost skupine država EU-28 o uvozu energije povećala se s manje od 40 % bruto potrošnje energije (na engleskom) tijekom 1980-ih na 53,2 % do 2013. (vidjeti tablicu 4.). Iz tih najnovijih podataka može se zaključiti da se stopa ovisnosti, koja je 2008. iznosila čak 54,7 %, neznatno smanjila. Najviše stope energetske ovisnosti (na engleskom) 2013. zabilježene su u odnosu na sirovu naftu (88,4 %) i prirodni plin (65,3 %). Tijekom posljednjeg desetljeća (između 2003. i 2013.) ovisnost EU-a o zemljama nečlanicama za opskrbu prirodnim plinom porasla je za 13,3 postotna boda, što je više od rasta ovisnosti za sirovom naftom (9,9 postotnih bodova) i krutim gorivima (9,2 postotna boda). Od 2004. neto uvoz energije u skupinu država EU-28 veći je od njezine primarne proizvodnje. Drugim riječima, više od polovine bruto domaće potrošnje energije skupine država EU-28 bilo je uvezeno.

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, kao i sve druge države članice EU-a (vidjeti grafikon 3.). Najniže stope energetske ovisnosti zabilježene su u Estoniji, Danskoj, Rumunjskoj, Poljskoj, Nizozemskoj i Češkoj (jedina druga država članica koja je prijavila stope ovisnosti ispod 30,0 %). Malta, Luksemburg i Cipar bili su (gotovo) potpuno ovisni o uvozu primarne energije.

Izvori i dostupnost podataka

Energetski proizvodi (na engleskom) koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se izvorima primarne energije, a energetski proizvodi proizvedeni u postrojenjima za pretvorbu iz izvora primarne energije nazivaju se derivatima. Proizvodnjom primarne energije obuhvaćena je nacionalna proizvodnja izvora primarne energije koja se sastoji od iskorištavanja prirodnih resursa, primjerice, u rudnicima, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva (na engleskom). Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarne proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnje električne energije (na engleskom) te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita sastoji se od izlučenih ili proizvedenih količina goriva koje se izračunavaju nakon svakog postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u peći za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi u državno područje osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvozom su obuhvaćene sve količine izvezene iz državnog područja.

Kontekst

Energetska sigurnost

Više od pola energije skupine država EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio u posljednjem desetljeću uglavnom povećavao. Velika količina te energije potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova s provoznim zemljama posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost u vezi sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini.

Nakon rusko-ukrajinske plinske krize iz siječnja 2009. revidiran je zakonodavni okvir koji se odnosi na sigurnost opskrbe, a u rujnu 2009. Vijeće Europske unije (na engleskom) donijelo je Direktivu Vijeća 2009/119/EZ o obvezi država članica da održavaju minimalne zalihe sirove nafte i/ili naftnih derivata. Svrha tih mjera usmjerenih na tržišta nafte i plina bila je osigurati da sve stranke poduzmu učinkovite mjere za sprječavanje i ublažavanje posljedica mogućih poremećaja u opskrbi te stvoriti mehanizme za suradnju država članica i učinkovito rješavanje svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom koji bi mogli nastati. Uz to, uspostavljen je i koordinacijski mehanizam kako bi države članice mogle u hitnim slučajevima ujednačeno i neposredno reagirati.

U studenome 2010. Europska komisija (na engleskom) pokrenula je inicijativu „Energy 2020 a strategy for competitive, sustainable and secure energy” (COM(2010) 639). U toj su strategiji utvrđeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina te su iznesene mjere koje se mogu poduzeti za uklanjanje niza izazova, uključujući stvaranje tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodećeg tehnološkog položaja i učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima. Jedan je od prioriteta održavanje dobrih odnosa s vanjskim dobavljačima energije za EU i zemljama provoza. Organizacijom Energy Community (na engleskom) koja je osnovana u listopadu 2005. EU nastoji uključiti i susjedne države u svoje unutarnje energetsko tržište. Široka mješavina energetskih izvora i različitost dobavljača, prijevoznih ruta i prijevoznih mehanizama mogu imati važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom. Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, provoznim zemljama i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a. U rujnu 2011. Europska komisija donijela je Komunikaciju pod nazivom „The EU energy policy: engaging with partners beyond our borders” (COM(2011) 539) (na engleskom).

Trenutačno postoji niz inicijativa za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. To su, među ostalima, Nord Stream (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora) koji je pušten u rad u studenome 2011. i Transjadranski plinovod kojim se povezuje Turska s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog mora do EU-a.

Uslijed trajne zabrinutosti zbog ovisnosti EU-a o uvozu energije, Europska komisija objavila je u svibnju 2014. Energy Security Strategy (COM(2014) 330) (na engleskom) čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza ruskog plina ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi dugoročne sigurnosti opskrbe i predložene su mjere u pet područja, uključujući sljedeće: povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikacija država dobavljača i ruta, kao i jedinstveni nastup u vanjskoj energetskoj politici.