Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podaci dobiveni u srpnju 2016. Najnoviji podaci: Dodatni podaci Eurostata, glavne tablice i baza podataka. Planirano ažuriranje članka: prosinac 2017. Engleska inačica članka sadržava novije podatke.

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2004. i 2014.
(milijuni tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-28, 2014.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (nrg_107a)

Grafikon 2.: Razvoj proizvodnje primarne energije
(prema vrsti goriva), EU-28, 2004. – 2014.
(2004. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a)

Tablica 2.: Neto uvoz primarne energije, 2004. – 2014.
Izvor: Eurostat (nrg_100a) i (demo_pjan)

Tablica 3.: Glavne zemlje podrijetla uvezene primarne energije, EU-28, 2004. – 2014.
(% dodatnog uvoza EU-28)
Izvor: Eurostat (nrg_122a), (nrg_123a) i (nrg_124a)

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti, EU-28, 2004. – 2014.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_100a), (nrg_102a) i (nrg_103a)

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2014.
(% neto uvoza u bruto domaćoj potrošnji i spremnicima, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (tsdcc310)

Ovisnost Europske unije (EU) (na engleskom) o uvozu (na engleskom) energije, posebno nafte, a od nedavno i plina, glavni je izvor političke zabrinutosti povezane sa sigurnošću opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije (na engleskom) u EU-u i, uslijed manjka proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu članice EU-a. Više od pola (53,5 %) bruto domaće potrošnje energije (na engleskom) država skupine EU-28 tijekom 2014. bilo je podrijetlom iz uvoza.

Glavni statistički nalazi

Primarna proizvodnja

Proizvodnja primarne energije u skupini država EU-28 (na engleskom) iznosila je 2014. ukupno 771 milijuna tona ekvivalenta nafte (toe) (na engleskom). Time se nastavio pad uočen posljednjih godina, osim 2010., kada je proizvodnja ponovno počela rasti nakon relativno golema pada 2009. koji se podudario s financijskom i gospodarskom krizom. Uzimajući u obzir duže vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u skupini država EU-28 bila je 2014. za 17,3 % niža nego u prethodnom desetljeću. Opći pad proizvodnje primarne energije u skupini država EU-28 može se, barem dijelom, pripisati iscrpljenim zalihama sirovina odnosno činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

Najveću proizvodnju primarne energije među državama članicama EU-a 2014. imala je Francuska sa 17,6 % udjela u ukupnoj proizvodnji država skupine EU-28, a zatim Njemačka (15,6 %) i Ujedinjena Kraljevina (14,0 %). U odnosu na prethodno desetljeće glavna promjena bilo je smanjenje udjela Ujedinjene Kraljevine s 24,1 % (vidjeti tablicu 1). Jedine druge države članice čiji su se udjeli smanjili u tom razdoblju bile su Danska (–1,3 postotnih boda) i Litva (–0,4 postotna boda). Nije bilo promjena u udjelima Grčke, Cipra i Malte.

U apsolutnim vrijednostima, polovina država članica EU-a zabilježila je povećanja proizvodnje primarne energije tijekom razdoblja od 10 godina do 2014. Najveće povećanje proizvodnje zabilježeno je u Italiji (7,6 milijuna toe), dok su Španjolska, Finska, Austrija, Portugal i Estonija prijavili povećanja unutar raspona od 2,0 do 2,5 milijuna toe. S druge strane, proizvodnja primarne energije u Ujedinjenoj Kraljevini smanjila se za 116,7 milijuna toe, dok su Njemačka (–16,9 milijuna toe), Danska (–15,1 milijuna toe) i Poljska (–11,2 milijuna toe) bile jedine druge države članice koje su izvijestile o dvoznamenkastim smanjenjima razine proizvodnje primarne energije.

Primarna se energija u državama skupine EU-28 2014. proizvodila iz niza različitih energetskih izvora, pri čemu je nuklearna energija imala najveći udio (29,4 % ukupne proizvodnje). Nuklearna energija bila je posebno važna u Francuskoj, gdje je činila više od četiri petine (82,8 %) nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji taj udio bio malo manji od tri četvrtine (71,2 %), a u Slovačkoj gotovo dvije trećine (64,1 %); u drugim državama članicama udio nuklearne energije bio je manji od polovine ukupne proizvodnje, a u 14 država članica EU-a primarna energija nije se proizvodila iz nuklearnih izvora. Njemačka je vlada najavila da planira zatvoriti sve nuklearne reaktore u Njemačkoj do 2022.

U 2014. gotovo četvrtinu (25,5 %) ukupne proizvodnje primarne energije država skupine EU-28 činili su obnovljivi izvori energije (na engleskom), dok je udio krutih goriva (19,4 %, većinom ugljena) bio neznatno manji od petine, a udio prirodnog plina nešto niži od toga (15,2 %). Sirova nafta (9,1 %) bila je jedini drugi veliki izvor u proizvodnji primarne energije (vidi grafikon 1.).

Rast primarne proizvodnje iz obnovljivih izvora energije premašio je rast proizvodnje iz svih ostalih vrsta izvora energije. On je bio relativno stabilan većinu godina u razdoblju od 2004. do 2014.., uz blagi pad proizvodnje u 2011. (vidi grafikon 2.). U tom desetogodišnjem razdoblju proizvodnja obnovljive energije povećala se za 73,1 %. S druge strane, razina proizvodnje iz drugih primarnih izvora energije u načelu se u tom razdoblju smanjila, a najveća su smanjenja zabilježena za sirovu naftu (–52,0 %), prirodni plin (–42,9 %) i kruta goriva (–25,5 %), uz skromniji pad od 13,1 % za nuklearnu energiju.

Uvoz

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i, u novije vrijeme, nuklearne energije, EU se sve više oslanjao na uvoz primarne energije radi zadovoljenja potražnje, no ta se situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz primarne energije država skupine EU-28 u 2014. premašio je izvoz za otprilike 881 milijuna toe. Najveći neto uvoznici primarne energije bile su najgušće naseljene države članice EU-a, osim Poljske, koja još ima određene zalihe ugljena. U 2004. Danska je bila jedina od država članica EU-a koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila, ali 2013. danski uvoz energije premašio je izvoz te se od tada više ni jedna država članica EU-a ne smatra neto izvoznikom energije (vidi tablicu 2.). U odnosu na broj stanovnika najveći neto uvoznici 2014. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Podrijetlo uvezene energije država skupine EU-28 posljednjih se godina malo promijenilo, no Rusija je zadržala svoj položaj glavnog dobavljača sirove nafte i prirodnog plina (usprkos tome što se taj udio posljednjih godina malo smanjio) te postala vodeći dobavljač krutih goriva (vidi tablicu 3.). U 2014. otprilike 29,0 % sirove nafte uvezene u države skupine EU-28 bilo je iz Rusije: Rusija je 2006. pretekla Južnu Afriku i postala glavni dobavljač krutih goriva , a prije toga pretekla je i Australiju 2004. i Kolumbiju 2002. Udio uvoza krutih goriva iz Rusije u države skupine EU-28 povećao se sa 18,0 % 2004. na 30,0 % 2009., nakon čega se do 2012. smanjio na 25,7 %, a 2014. ponovo se povećao na 29,0 %. S druge strane, udio Rusije u uvozu prirodnog plina u države skupine EU-28 smanjio se od 2004. do 2010. s 43,6 % na 32,1 %, ali taj je trend promijenjen povećanjima koja su uslijedila te je 2014. udio Rusije iznosio 37,5 %. Tijekom 10 godina prikazanih u tablici 3., Norveška je i dalje bila drugi najveći dobavljač sirove nafte i prirodnog plina za skupinu država EU-28.

Ako se velik dio primarne energije uvozi od relativno malog broja partnera, sigurnost opskrbe EU-a može biti ugrožena. U 2014. više od dvije trećine (69,1 %) prirodnog plina uvezenog u države skupine EU-28 potjecalo je iz Rusije ili Norveške te je stoga koncentracija uvoza bila veća nego 2010., kad je 59,6 % uvezenog prirodnog plina potjecalo iz te dvije zemlje. Iz slične analize vidljivo je da je 2014. od sirove nafte uvezene u države skupine EU-28 43,5 % potjecalo iz Rusije i Norveške (pri čemu su Nigerija, Saudijska Arabija i Kazahstan imali prilično velik udio), a od uvezenih krutih goriva 70,7 % potjecalo je iz Rusije, Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država. U razdoblju od 2004. do 2014. bilo je naznaka pojave novih država partnera. Riječ je osobito o uvozu sirove nafte iz Nigerije, Kazahstana, Azerbajdžana i Iraka ili uvozu prirodnog plina iz Katara i Libije.

Ovisnost država skupine EU-28 o uvozu energije povećala se s manje od 40 % of bruto potrošnje energije (na engleskom) tijekom 1980-ih na 53,5 % u 2014. (vidi grafikon 3.). Iz tih najnovijih podataka može se zaključiti da se stopa ovisnosti, koja je na vrhuncu u 2008. iznosila čak 54,5 %, neznatno smanjila. Najviše stope energetske ovisnosti (na engleskom) 2014. zabilježene su u odnosu na sirovu naftu (88,2 %) te prirodni plin (67,4 %). Tijekom posljednjeg desetljeća (od 2004. do 2014.) ovisnost EU-a o trećim zemljama za opskrbu prirodnim plinom narasla je za 13,8 postotnih bodova, što je više od rasta ovisnosti za sirovom naftom (7,5 postotnih bodova) i krutim gorivima (7,4 postotna boda). Od 2004. neto uvoz energije u države skupine EU-28 veći je od njihove primarne proizvodnje. Drugim riječima, više od polovine bruto domaće potrošnje energije država skupine EU-28 počiva na uvozu.

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. prvi put zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, koja je i u 2014. ostala pozitivna, kao i u svim drugim državama članicama EU-a, (vidi grafikon 4.). Najniže stope energetske ovisnosti u 2014. zabilježene su u Estoniji, Danskoj, Rumunjskoj i Poljskoj (jedine druge države članice koje su prijavile stope ovisnosti ispod 30,0 %). Malta, Luksemburg i Cipar bili su (gotovo) potpuno ovisni o uvozu primarne energije, sa stopama ovisnosti iznad 90 %.

Izvori i dostupnost podataka

Energetski proizvodi (na engleskom) koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se primarnim izvorima energije, a energetski proizvodi proizvedeni u postrojenjima za pretvorbu iz primarnih izvora energije nazivaju se derivatima. Proizvodnjom primarne energije obuhvaćena je nacionalna proizvodnja izvora primarne energije koja se sastoji od iskorištavanja prirodnih resursa, npr. u rudnicima ugljena, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva (na engleskom). Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarne proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnje električne energije (na engleskom) te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita sastoji se od izlučenih ili proizvedenih količina goriva koje se izračunavaju nakon svakog postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u pećima za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi na državno područje, osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvozom su obuhvaćene sve količine izvezene s državnog područja.

Kontekst

Energetska sigurnost

Više od polovine energije država skupine EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava (iako neke naznake govore u prilog tome da se stopa ovisnosti u posljednjih nekoliko godina stabilizirala. Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova s provoznim zemljama posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini.

Nakon rusko-ukrajinske plinske krize u siječnju 2009. revidiran je zakonodavni okvir koji se odnosi na sigurnost opskrbe, a u rujnu 2009. Vijeće Europske unije (na engleskom) donijelo je Direktivu Vijeća 2009/119/EZ o obvezi država članica da održavaju minimalne zalihe sirove nafte i/ili naftnih derivata. Svrha je tih mjera usmjerenih na tržišta nafte i plina osigurati da sve stranke poduzmu učinkovite mjere za sprječavanje i ublažavanje posljedica mogućih poremećaja u opskrbi te stvoriti mehanizme za suradnju država članica i učinkovito rješavanje svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom koji bi mogli nastati. Uz to, uspostavljen je koordinacijski mehanizam kako bi države članice mogle u hitnim slučajevima ujednačeno i neposredno reagirati.

U studenome 2010., Europska komisija (na engleskom) pokrenula je inicijativu „Energy 2020 a strategy for competitive, sustainable and secure energy” (COM(2010) 639 final). U toj su strategiji utvrđeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina te su iznesene mjere koje se mogu poduzeti kako bi se odgovorilo na niz izazova, uključujući stvaranje tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodećeg tehnološkog položaja i učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima. Jedan je od prioriteta održavanje dobrih odnosa s vanjskim dobavljačima energije za EU i provoznim zemljama. Taj je rad nadograđen kroz 2030 energy strategy, čime se osigurava politički okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i 2050 energy roadmap, gdje je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.

Organizacijom Energy Community, koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji uključiti i susjedne države u svoje unutarnje energetsko tržište. Široka mješavina energetskih izvora i različitost dobavljača, prijevoznih ruta i prijevoznih mehanizama mogu imati važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom. Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, provoznim zemljama i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a i Europska je komisija u rujnu 2011. donijela komunikaciju pod naslovom „The EU energy policy: engaging with partners beyond our borders” (COM(2011) 539 final) (na engleskom).

Trenutačno postoji niz inicijativa za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. To su, među ostalima, Nord Stream (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora), koji je pušten u rad u studenome 2011., i Transjadranski plinovod, kojim se Turska povezuje s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog mora do EU-a.

Uslijed trajne zabrinutosti zbog ovisnosti EU-a o uvozu energije, Europska komisija objavila je u svibnju 2014. komunikaciju Energy Security Strategy (na engleskom) (COM(2014) 330 final), čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza ruskog plina ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi dugoročne sigurnosti opskrbe i predložene su mjere u pet područja, uključujući sljedeća: povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikacija država dobavljača i ruta, kao i jedinstveni nastup u vanjskoj energetskoj politici.