Archive:Proizvodnja i uvoz energije

Podaci iz lipnja 2019.

Planirano ažuriranje članka: listopad 2020.

Highlights

Proizvodnja primarne energije u EU-u u 2017. bila je za 12 % niža nego deset godina prije.

U 2017. EU je većinu sirove nafte, prirodnog plina i krutih goriva uvozio iz Rusije.

Razvoj proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-28, 2007. – 2017.

Ovisnost Europske unije (EU) o uvozu energije, osobito nafte i prirodnog plina, glavni je razlog za političku zabrinutost u pogledu sigurnosti opskrbe energijom. U ovom članku pruža se pregled proizvodnje primarne energije u EU-u i, zbog nedostatne proizvodnje u odnosu na potrošnju, sve veće ovisnosti EU-a o uvozu energije iz zemalja koje nisu države članice EU-a. Više od polovine (55,1 %) bruto raspoložive energije u EU-28 u 2017. bilo je podrijetlom iz uvoza.

Full article

Proizvodnja primarne energije smanjila se u razdoblju od 2007. do 2017.

Proizvodnja primarne energije u državama skupine EU-28 iznosila je u 2017. ukupno 758 milijuna tona ekvivalenta nafte (Mtoe) – vidjeti tablicu 1. Bilo je to svega 0,1 % manje nego prethodne godine te je time nastavljen trend pada uočen posljednjih godina, osim 2010., kada je proizvodnja porasla nakon relativno velika pada zabilježenog 2009., koji se podudario s globalnom financijskom i gospodarskom krizom. Uzimajući u obzir dulje vremensko razdoblje, proizvodnja primarne energije u državama skupine EU-28 u 2017. bila je za 12,1 % niža nego deset godina prije. Općeniti pad proizvodnje primarne energije u EU-28 može se, barem dijelom, pripisati iscrpljivanju zaliha sirovina i/ili činjenici da proizvođači smatraju da iskorištavanje ograničenih resursa nije isplativo.

U 2017. najveću proizvodnju primarne energije među državama članicama EU-a imala je Francuska, s udjelom od 17,4 % u ukupnoj proizvodnji u skupini EU-28, a zatim su slijedile Ujedinjena Kraljevina (15,6 %) i Njemačka (15,3 %). U odnosu na udjele deset godina prije toga neke od glavnih promjena bila su povećanja udjela Italije za 17,8, Španjolske za 13,5 i Švedske za 11,3 postotna boda te smanjenja udjela Danske za 41,7, Ujedinjene Kraljevine za 32,8 i Nizozemske za 30,7 postotnih bodova.

U apsolutnim vrijednostima, 17 od 28 država članica EU-a zabilježilo je povećanje proizvodnje primarne energije u razdoblju od 2007 do 2017. Najveće povećanje proizvodnje zabilježeno je u Italiji (porast od 5,5 Mtoe), a zatim slijede Španjolska (4,1 Mtoe), Švedska (3,7 Mtoe), Irska (3,4 Mtoe) i Finska (2,0 Mtoe). S druge strane, proizvodnja primarne energije u Ujedinjenoj Kraljevini smanjila se za čak 57,6 Mtoe, dok su Njemačka (–20,6 Mtoe), Nizozemska (–18,5 Mtoe) i Danska (–11,3 Mtoe) isto tako prijavile smanjenja proizvodnje primarne energije veća od 10 Mtoe.

Tablica 1.: Proizvodnja energije, 2007. i 2017.
(milijuni tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

Primarna se energija u državama skupine EU-28 u 2017. proizvodila iz niza različitih izvora energije, a najveći udio imali su obnovljivi izvori energije, koji su činili više od četvrtine (29.9 %) ukupne proizvodnje energije u državama skupine EU-28.

Na drugom je mjestu bila nuklearna energija, koja je činila 27.8 % ukupne proizvodnje primarne energije. Nuklearna energija bila je osobito važna u Francuskoj, gdje je činila gotovo 79 % nacionalne proizvodnje primarne energije, dok je u Belgiji taj udio iznosio gotovo tri četvrtine, a u Slovačkoj više od tri petine (62,6 %). U drugih 11 država članica udio nuklearne energije bio je manji od polovine ukupne proizvodnje primarne energije. U 14 država članica EU-a nije se proizvodila energija iz nuklearnih izvora.

Udio krutih fosilnih goriva (16,4 % – uglavnom ugljen) bio je nešto manji od petine, a udio prirodnog plina neznatno niži od toga (13,6 %). Još je samo sirova nafta (8,8 %) bila velik izvor u proizvodnji primarne energije (vidjeti grafikon 1.).

Grafikon 1.: Proizvodnja primarne energije, EU-28, 2017.
(% ukupne količine, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

Rast proizvodnje primarne energije iz obnovljivih izvora energije u EU-28 premašio je rast proizvodnje iz svih ostalih vrsta izvora energije. Taj rast bio je relativno stabilan većinu godina u razdoblju od 2007. do 2017., uz blagi pad proizvodnje u 2011. (vidjeti grafikon 2.). U tom razdoblju proizvodnja energije iz obnovljivih izvora povećala se za 65,6 % te je u određenoj mjeri zamijenila proizvodnju iz drugih izvora energije. S druge strane, smanjila se razina proizvodnje iz drugih izvora, a najveća smanjenja zabilježena su za prirodni plin (–39,4 %), sirovu naftu (–38,9 %) te kruta fosilna goriva (–30,5 %), uz nešto manji pad od 12,8 % za nuklearnu energiju.

Grafikon 2.: Kretanje proizvodnje primarne energije (prema vrsti goriva), EU-28, 2007. – 2017.
(2007. = 100, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_bal_c)

EU i sve njegove države članice neto su uvoznici energije

Zbog smanjenja primarne proizvodnje kamenog ugljena, lignita, sirove nafte, prirodnog plina i, u novije vrijeme, nuklearne energije, EU se radi zadovoljenja potražnje sve više oslanja na uvoz primarnih energetskih proizvoda te sekundarnih derivata (npr. plinskog ulja, dizelskog goriva), no ta se situacija stabilizirala u razdoblju nakon financijske i gospodarske krize. Uvoz energije u državama skupine EU-28 u 2017. bio je veći od izvoza za 948 Mtoe. Najveći neto uvoznici energije u apsolutnim vrijednostima bile su Njemačka, Italija, Francuska i Španjolska. U 2007. Danska je bila jedina država članica EU-a koja je izvozila više primarne energije nego što je uvozila (neto izvoznik), ali je 2013. danski uvoz energije premašio izvoz te se taj trend nastavio i u sljedećim četirima godinama do 2017. Stoga su od 2013. svih 28 država članica EU-a neto uvoznici energije (vidjeti tablicu 2.). U odnosu na broj stanovnika najveći neto uvoznici 2017. bili su Luksemburg, Malta i Belgija.

Tablica 2.: Neto uvoz energije, 2007. – 2017.
Izvor: Eurostat (nrg_bal_s) i (demo_pjan)

Glavne zemlje podrijetla energije koja se uvozi u države skupine EU-28 posljednjih su se godina ponešto promijenile. Međutim, Rusija je tijekom cijelog razdoblja 2007. – 2017. zadržala položaj glavnog dobavljača glavnih primarnih energetskih proizvoda (kameni ugljen, sirova nafta i prirodni plin) za EU (vidjeti tablicu 3.).

Tablica 3.: Glavne zemlje iz kojih se uvozi primarna energija, EU-28, 2007. – 2017.
(% uvoza iz zemalja izvan skupine EU-28)
Izvor: Eurostat (nrg_ti_sff), (nrg_ti_oil) i (nrg_ti_gas)

U 2017. 38,9 % kamenog ugljena uvezenog u EU bilo je iz Rusije. U posljednjem desetljeću Rusija je stalno bila najveći dobavljač kamenog ugljena za EU. U razdoblju od 2007. do 2015. udio uvoza kamenog ugljena iz Kolumbije u države skupine EU-28 gotovo se udvostručio – porastao je s 11,8 % na 22,2 % ukupnog uvoza, a 2017. taj se udio smanjio na 16,9 %. Sjedinjene Američke Države bile su treći glavni dobavljač kamenog ugljena uvezenog u države skupine EU-28 u 2017., s udjelom od 16,9 % u ukupnom uvozu.

Rusija je bila i glavni dobavljač sirove nafte uvezene u EU. Njezin je udio u 2007. bio 33,7 %, a zatim se kretao u rasponu od 34,7 % (najviša razina, zabilježena 2011.) do 29,0 % (najniža razina, zabilježena 2015.). U 2017. njezin je udio bio 30,3 %. U istom je razdoblju zabilježen relativno spor pad uvoza sirove nafte podrijetlom iz Norveške u EU-28. Udio tog uvoza smanjio se s 15,0 % u 2007. na 11,4 % u 2017. Relativni udjeli nafte uvezene u EU-28 iz Iraka i Kazahstana u razdoblju od 2007. do 2017. brzo su se povećavali te su dosegnuli razinu od 8,2 % (Irak) i 7,4 % (Kazahstan), čime su te zemlje postale treći odnosno četvrti po veličini dobavljač sirove nafte, ispred Saudijske Arabije.

Ruski udio u uvozu prirodnog plina u EU u razdoblju od 2007. do 2017. nije se promijenio (38,7 %). Međutim, najniža razina uvoza zabilježena je 2010. (31,9 %), a najviša 2013. (41,1 %). Tijekom razdoblja prikazanog u tablici 3., Norveška je i dalje ostala drugi po veličini dobavljač prirodnog plina uvezenog u EU, a njezin se udio polako smanjio s 28,1 % u 2007. na 25,3 % u 2017. U razdoblju od 2007. do 2017. udio uvoza prirodnog plina podrijetlom iz Alžira u EU-28 smanjio se (Alžir je treći po veličini dobavljač), dok se udio uvoza iz Katra povećao za više od 100 %.

Koncentracija uvoza velikog dijela primarne energije na relativno maleni broja partnera mogla bi ugroziti sigurnost opskrbe EU-a primarnom energijom. Gotovo tri četvrtine (74,6 %) prirodnog plina uvezenog u EU-28 u 2017. došle su iz Rusije, Norveške i Alžira. Na temelju slične analize može se utvrditi da su gotovo tri četvrtine (72,7 %) kamenog ugljena uvezenog u EU-28 bile podrijetlom iz Rusije, Kolumbije i Sjedinjenih Američkih Država, dok je uvoz sirove nafte u manjoj mjeri bio koncentriran među glavnim dobavljačima jer je iz Rusije, Norveške i Iraka uvezena približno polovina (49,9 %) ukupnog uvoza u EU-28.

Više od polovine energije potrebne u EU-28 dolazi iz uvoza

Ovisnost država skupine EU-28 o uvozu energije povećala se s nešto više od 44 % bruto raspoložive energije u 1990. na 52,9 % u 2007. te potom na 55,1 % do 2017. (vidjeti grafikon 3.). Od 2004. neto uvoz energije u EU-28 veći je od primarne proizvodnje te skupine. Drugim riječima, više od polovine bruto raspoložive energije u državama skupine EU-28 počiva na neto uvozu, a stopa ovisnosti premašila je 50,0 %.

U 2017. stopa energetske ovisnosti porasla je na najvišu razinu (55,1 %). U razdoblju od 2007. do 2017. zabilježeno je nekoliko promjena – 2008. zabilježena je relativno najveća vrijednost od 54,6 %, a 2010. zabilježena je najniža ovisnost, od 52,7 %. Detaljnija analiza pokazuje da su 2017. najviše stope zabilježene za sirovu naftu (86,7 %) i prirodni plin (74,3 %), dok je stopa za kruta fosilna goriva prema najnovijim dostupnim podatcima bila 43,9 %.

Grafikon 3.: Stopa energetske ovisnosti, EU-28, 2007. – 2017.
(% neto uvoza u bruto raspoloživoj energiji, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_ind_id)

U razdoblju od 2007. do 2017. stopa ovisnosti EU-a o zemljama izvan EU-a za opskrbu prirodnim plinom porasla je za 14,8 postotnih bodova, što je mnogo brže od porasta stope ovisnosti za sirovu naftu (porast za 4,2 postotna boda). U istom razdoblju stopa ovisnosti za kruta fosilna goriva rasla je sporije i povećala se za 1,9 postotnih bodova.

Budući da više nije bila neto izvoznik, Danska je 2013. zabilježila pozitivnu stopu energetske ovisnosti, a ta je stopa bila pozitivna i 2017., kao i u svim drugim državama članicama EU-a (vidjeti grafikon 4.). Najniže stope energetske ovisnosti u 2017. zabilježene su u Estoniji, Danskoj, Rumunjskoj i Švedskoj. Malta, Cipar i Luksemburg bili su (gotovo) u potpunosti ovisni o uvozu primarne energije, sa stopama ovisnosti iznad 95,0 %.

Analiza kretanja u razdoblju od 2007. do 2017. pokazuje da su Danska, Ujedinjena Kraljevina, Litva, Nizozemska, Poljska i Češka postale ovisnije o uvozu energije kako bi zadovoljile svoje potrebe (bruto raspoloživa energija). Ta se kretanja mogu u velikoj mjeri pripisati smanjenju proizvodnje primarne energije (koje je povezano s iscrpljivanjem zaliha sirovina). Povećana ovisnost zabilježena je i u Njemačkoj, Malti, Mađarskoj, Hrvatskoj, Cipru i Grčkoj, no nije bila toliko izražena. U svim ostalim državama članicama EU-a u razdoblju od 2007. do 2017. zabilježen je pad stopa energetske ovisnosti, a najbrža promjena dogodila se u Estoniji, gdje se ta stopa smanjila s 27,1 % na 4,1 %. Te su se stope za više od 10,0 postotnih bodova smanjile i u Irskoj, Latviji i Bugarskoj, a uzrok tome bila su poboljšanja u području energetske učinkovitosti i/ili promjene u kombinaciji izvora energije kako bi se promicala primarna proizvodnja iz obnovljivih izvora.

Grafikon 4.: Stopa energetske ovisnosti – svi proizvodi, 2007. i 2017.
(% neto uvoza u bruto raspoloživoj energiji, na temelju tona ekvivalenta nafte)
Izvor: Eurostat (nrg_ind_id)

Izvorni podaci za tablice i grafikone

Proizvodnja i uvoz energije: tablice i grafikoni (na engleskom)

Izvori podataka

Energetski proizvodi koji su izlučeni ili izravno dobiveni iz prirodnih resursa nazivaju se primarnim izvorima energije, a energetski proizvodi proizvedeni iz primarnih izvora energije u postrojenjima za pretvorbu nazivaju se derivatima. Proizvodnja primarne energije obuhvaća nacionalnu proizvodnju primarnih izvora energije, odnosno eksploataciju prirodnih resursa, npr. u rudnicima ugljena, na naftnim poljima, u hidroelektranama ili u proizvodnji biogoriva. Kad god potrošnja premašuje primarnu proizvodnju, nedostatak se mora nadoknaditi uvozom primarnih proizvoda ili derivata.

Toplinska energija proizvedena nuklearnom fisijom u reaktoru smatra se primarnom proizvodnjom nuklearne toplinske energije, koja se naziva i nuklearnom energijom. Ona se izračunava na temelju stvarno proizvedene toplinske energije ili na temelju prijavljene bruto proizvodnje električne energije te toplinske učinkovitosti nuklearne elektrane. Primarna proizvodnja ugljena i lignita obuhvaća izlučene ili proizvedene količine tih goriva, koje se izračunavaju nakon postupka uklanjanja inertne tvari.

Pretvaranje energije iz jednog oblika u drugi, kao što je proizvodnja električne ili toplinske energije u toplinskim elektranama ili proizvodnja koksa u pećima za koks, ne smatra se primarnom proizvodnjom.

Neto uvoz izračunava se kao količina uvoza umanjena za ekvivalentnu količinu izvoza. Uvoz je sve što ulazi na državno područje, osim količina u provozu (putem plinovoda ili naftovoda), a izvoz obuhvaća sve količine izvezene s državnog područja.

Kontekst

Više od polovine energije u EU-28 potječe iz zemalja izvan EU-a i taj se udio posljednjih desetljeća uglavnom povećava (iako postoje naznake da se stopa ovisnosti posljednjih godina stabilizirala). Velika količina energije uvezene u EU potječe iz Rusije, a zbog njezinih sporova sa zemljama provoza posljednjih je godina opskrba bila ugrožena. Zabrinutost povezana sa sigurnošću opskrbe iz Rusije dodatno se povećala zbog sukoba u Ukrajini. Osmišljene su nove mjere za tržište nafte i ulja kako bi se osiguralo učinkovito djelovanje svih strana u sprječavanju i ublažavanju posljedica mogućih poremećaja u opskrbi, a stvoreni su i mehanizmi za suradnju država članica EU-a na učinkovitom rješavanju svih velikih poremećaja u opskrbi naftom ili plinom do kojih može doći. Uspostavljen je mehanizam za koordinaciju kako bi države članice u hitnim slučajevima mogle reagirati ujednačeno i bez odgode.

U studenome 2010. Europska komisija donijela je inicijativu pod nazivom Energija 2020. – strategija za konkurentnu, održivu i sigurnu energiju (COM(2010) 639 final). U toj su strategiji određeni energetski prioriteti za razdoblje od 10 godina i predložene mjere koje se mogu poduzeti kako bi se riješio niz izazova, uključujući uspostavu tržišta s konkurentnim cijenama i sigurnom opskrbom, poticanje vodstva u području tehnologije te učinkovito pregovaranje s međunarodnim partnerima (primjerice, ostvarivanje dobrih odnosa s EU-ovim vanjskim dobavljačima energije i zemljama provoza energije). Taj je rad nadograđen s pomoću energetske strategije 2030 energy strategy (na engleskom), kojom se osigurava politički okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030., i plana 2050 energy roadmap (na engleskom), u kojemu je zadan dugoročni cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova u EU-u za 80 – 95 % do 2050.

Radom u okviru Energetske zajednice Energy Community, koja je osnovana u listopadu 2005., EU nastoji u svoje unutarnje energetsko tržište uključiti i susjedne zemlje. Važnu ulogu u osiguravanju opskrbe energijom mogu imati raznolika kombinacija izvora energije te različiti dobavljači, prijevozne rute i prijevozni mehanizmi. Na primjer, postoje brojne inicijative za razvoj plinovoda između Europe i njezinih istočnih i južnih susjeda. One obuhvaćaju plinovod Sjeverni tok (između Rusije i EU-a preko Baltičkog mora), koji je u funkciji od studenoga 2011., te Transjadranski plinovod (koji povezuje Tursku s Italijom preko Grčke i Albanije radi dovođenja plina iz regije Kaspijskog jezera u EU). Izgradnja pouzdanih partnerstava sa zemljama dobavljačima, zemljama provoza i zemljama potrošačima smatra se načinom ublažavanja rizika povezanih s energetskom ovisnošću EU-a pa je Europska komisija u rujnu 2011. donijela komunikaciju pod naslovom „Energetska politika EU-a: povezivanje s partnerima izvan naših granica” (COM(2011) 539 final).

Ovisnost EU-a o uvozu energije i dalje je bila uzrok zabrinutosti, pa je Europska komisija u svibnju 2014. objavila strategiju energetske sigurnosti Energy Security Strategy (na engleskom) (COM(2014) 330 final), čiji je cilj osigurati stabilnu i bogatu opskrbu energijom. Pored kratkoročnih mjera usmjerenih na učinak prekida uvoza plina iz Rusije ili poremećaja u uvozu preko Ukrajine, strategijom su obuhvaćeni izazovi povezani s dugoročnom sigurnošću opskrbe te su predložene mjere u pet područja, uključujući povećanje proizvodnje energije u EU-u i diversifikaciju zemalja dobavljača i ruta dobave, kao i jedinstven nastup u vanjskoj energetskoj politici. Europska komisija objavila je 2015. komunikaciju pod naslovom „Okvirna strategija za otpornu energetsku uniju s naprednom klimatskom politikom” (COM(2015) 80 final), u kojoj se tvrdi da je u osiguravanju energetske sigurnosti (osobito opskrbe plinom) važan element potpuna usklađenost sporazuma koji se odnose na kupnju energije od trećih zemalja. Nakon toga je u veljači 2016. Europska komisija donijela prijedloge za nova pravila o sigurnosti opskrbe EU-a plinom (COM(2016) 52 final) i nova pravila za energetske sporazume između država članica EU-a i trećih zemalja (COM(2016) 53 final).