Statistics Explained

Statistika zaposlenosti

Revision as of 10:30, 18 October 2019 by EXT-A-Redpath (talk | contribs)


Podaci iz svibnja 2019.

Planirano ažuriranje članka: svibanj 2020.

Glavni podaci

Najviša stopa zaposlenosti osoba u dobi od 20 do 64 godine u EU-u zabilježena je 2018. godine, kad je iznosila 73,1 %.

Čak i uz stalno smanjenje razlike u zaposlenosti, u 2018. stopa zaposlenosti u svim državama članicama EU-a bila je i dalje viša za muškarce nego za žene.

U 2018. godini 30,8 % zaposlenih žena u dobi od 20 do 64 godine u EU-u radilo je u nepunom radnom vremenu u odnosu na 8,0 % muškaraca.


Alat 1.: Zaposlenost (ukupno, žene, muškarci, mladi i stariji), 2002. – 2018.
(% stanovništva u dobi od 20 do 64)
Izvor: Eurostat


U ovom su članku predstavljeni najnoviji statistički podaci Europska unija (EU) o zaposlenosti na temelju Istraživanja EU-a o radnoj snazi (LFS), uključujući pregled utemeljen na socioekonomskim dimenzijama. Općenito gledajući, statistički podaci o zaposlenosti upućuju na znatne razlike s obzirom na spol, dob i razinu stečenog obrazovanja. Postoje i znatne razlike među tržištima rada država članica EU-a.

Statistički podaci o tržištu rada u središtu su brojnih politika EU-a nakon što je 1997. u Ugovor iz Amsterdama uključeno poglavlje o zapošljavanju. Stopa zaposlenosti, odnosno udio radno sposobnog stanovništva među zaposlenima, smatra se ključnim socijalnim pokazateljem u proučavanju kretanja na tržištu rada.

Imajte na umu da se brojevi i stope prikazani u alatima i navedeni u tekstu ovog članka u nekim slučajevima mogu razlikovati zbog stalne revizije izvornih podataka: alati se odnose na najnovije podatke (kako su prikazani u bazi podataka Eurostata pod rubrikom Zaposlenost i nezaposlenost (Istraživanje o radnoj snazi) (employ)), dok se tekst odnosi na podatke iz svibnja 2019.

Cijeli članak

Stope zaposlenosti prema spolu, dobi i razini stečenog obrazovanja

Stopa zaposlenosti osoba u dobnoj skupini od 20 do 64 godine u EU-28, izmjerena Istraživanjem o radnoj snazi EU-a (EU LFS), 2018. iznosila je 73,1 %, što je najviši godišnji prosjek dosad zabilježen u EU-u. Međutim, unutar tog prosjeka zabilježene su velike razlike među zemljama (vidjeti kartu 1. i alat 1.). Švedska je jedina država članica EU-a čija je stopa zaposlenosti najmanje 80 % (82,6 %). Tako visoka stopa zabilježena je i u dvjema zemljama EFTA-e, Islandu (86,5 %) i Švicarskoj (82,5 %).

Europsko vijeće 2010. donijelo je strategiju Europa 2020. Naglasak je stavljen na jačanje gospodarstva EU-a i pripremu za izazove u sljedećem desetljeću. Jedan je od glavnih ciljeva te strategije da se na razini EU-a do 2020. stopa zaposlenosti stanovništva u dobi od 20 do 64 godine podigne na najmanje 75 %. U 2018. stopu od 75 % ili veću imalo je četrnaest država članica EU-a – tri nordijske države članice (Švedska, Danska i Finska), tri baltičke države članice (Estonija, Litva i Latvija) te Češka, Njemačka, Nizozemska, Ujedinjena Kraljevina, Austrija, Portugal, Slovenija i Malta (vidjeti kartu 1.). I tri zemlje EFTA-e, Island, Švicarska i Norveška, imale su stope zaposlenosti iznad 75 %.

Na drugom kraju ljestvice stopa zaposlenosti bila je daleko od cilja EU-a, tj. niža od 70 %, i to u Rumunjskoj, Belgiji, Španjolskoj, Hrvatskoj i Italiji, pri čemu je u Grčkoj zabilježena najniža stopa (59,5 %).

Karta 1.: Stopa zaposlenosti, dobna skupina od 20 do 64 godine, 2018.
(%)
Izvor: Eurostat (lfsa_ergan)

Na interaktivnom grafikonu (vidjeti alat 1.) prikazano je kako se stopa zaposlenosti promijenila od 2002. u svakoj zemlji. Klikom na ikone u dnu alata može se vidjeti kretanje stope zaposlenosti prema posebnim raščlambama – za ukupno stanovništvo, žene, muškarce, mlade te starije osobe (slijeva nadesno).

U razdoblju od 2002. do 2018. stopa zaposlenosti ukupnog stanovništva u dobi od 20 do 64 godine u EU-28 povećala se za 6,4 postotna boda, odnosno sa 66,8 % na 73,2 %. Međutim, proteklih godina zemlje imaju vrlo različite situacije na tržištu rada. U razdoblju od 2002. do 2018. stopa zaposlenosti povećala se u svim zemljama osim u Grčkoj (-3,0 postotnih bodova) i Cipru (-1,0 postotnih bodova). Povećanje je veće od prosjeka EU-a od 6,4 postotnih bodova u svim zemljama koje su u EU ušle 2004. ili nakon toga (osim Cipra), kao i u Njemačkoj. Najveća povećanja zabilježena su u Bugarskoj (gdje se stopa zaposlenosti povećala za 16,6 postotnih bodova, s 55,8 % u 2002. na 72,4 % u 2018.) i Malti (17,3 postotna boda, s 57,7 % na 75,0 %).

U 2018. stopa zaposlenosti muškaraca bila je viša od stope zaposlenosti žena u svim državama članicama EU-a. To vrijedi i za cijelo razdoblje od 2002. do 2018., uz dvije iznimke: Latviju u 2010. i Litvu u 2009. i 2010. Međutim, kretanje stope zaposlenosti muškaraca i žena u razdoblju od 2002. do 2018. razlikovalo se. Klikom na drugu i treću ikonu alata 1. možete vidjeti kretanje stope zaposlenosti muškaraca i žena od 2002.

Alat 1.: Zaposlenost (ukupno, žene, muškarci, mladi i stariji), 2002. – 2018.
(% stanovništva u dobi od 20 do 64)
Izvor: Eurostat


Od 2002. stopa zaposlenosti žena u Europi ukupno se povećala za 9,2 postotna boda na razini EU-a. Najveće povećanje stope zaposlenosti žena u razdoblju od 2002. do 2018. zabilježeno je u Malti (+29,0 postotnih bodova), Bugarskoj (+16,0 postotnih bodova) i Njemačkoj (+14,0 postotnih bodova). U 2018. najviša stopa zaposlenosti žena zabilježena je u Švedskoj (80,4 %), kao i u Islandu (83,2 %), dok su najniže stope zaposlenosti žena zabilježene u Grčkoj (49,1 %) i Italiji (53,1 %).

Za razliku od toga, povećanje stope zaposlenosti muškaraca na razini EU-a u razdoblju od 2002. do 2018. bilo je ograničenije (+3,5 postotnih bodova) nego za žene. Stopa zaposlenosti muškaraca čak se smanjila u 11 država članica EU-a, pri čemu su najvidljivije promjene zabilježene u Grčkoj (-8,3 postotna boda, sa 78,4 % u 2002. na 70,1 % u 2018.) i Cipru (-6,5 postotnih bodova, s 85,8 % na 79,3 %).

Zbog toga se razlika u stopi zaposlenosti žena i muškaraca na razini EU-a smanjila sa 17,3 postotna boda u 2002. na 11,6 postotnih bodova u 2018. Isti je trend zabilježen u svim državama članicama EU-a, osim u Bugarskoj, Estoniji, Mađarskoj, Švedskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Rumunjskoj. Smanjenje je posebno izraženo u Malti (razlika u zaposlenosti između muškaraca i žena promijenila se za -24,3 postotna boda) zbog sve veće stope zaposlenosti žena, kao i u Španjolskoj (-17,4 postotna boda) i Luksemburgu (-17,3 postotna boda), što je posljedica kombiniranog smanjenja stope zaposlenosti muškaraca i povećanja stope zaposlenosti žena.

U pogledu četvrte i pete ikone alata 1. vidljivo je da se stopa zaposlenosti osoba u dobi od 15 do 24 godine (zaposlenost mladih) smanjila na razini EU-a u razdoblju od 2002. do 2018., dok se stopa zaposlenosti osoba u dobi od 55 do 64 godine u istom razdoblju povećala. Smanjenje stope zaposlenosti mladih osobito je vidljivo u Irskoj, Portugalu, Španjolskoj i Grčkoj. S druge strane, Njemačka, Bugarska i Slovačka zabilježile su najveće povećanje stope zaposlenosti osoba u dobi od 55 do 64 godine.

Stope zaposlenosti znatno se razlikuju s obzirom na razinu stečenog obrazovanja (vidjeti alat 2.). Stope koje su analizirane prema razini stečenog obrazovanja odnose se na dobnu skupinu od 25 do 64 godine jer je moguće da se mlađe osobe još školuju, osobito u tercijarnom obrazovanju, što se može odraziti na stope zaposlenosti.

Alat 2.: Stopa zaposlenosti prema razini obrazovanja, 2002. – 2018.
(% stanovništva s niskom/srednjom/visokom razinom obrazovanja u dobi od 25 do 64 godine)
Izvor: Eurostat


Stopa zaposlenosti osoba u dobi od 25 do 64 godine koje su završile tercijarno (kratko tercijarno obrazovanje, preddiplomski studij ili jednakovrijedno obrazovanje, diplomski studij ili jednakovrijedno obrazovanje odnosno doktorat ili jednakovrijedno obrazovanje) (ISCED razine 5 – 8) iznosila je u 2018. godini 85,8 % na razini EU-a. To je mnogo više od stope zaposlenosti osoba koje su završile samo primarno ili niže sekundarno obrazovanje (ISCED razine 0 – 2), tj. 56,8 %. U EU-28 stopa zaposlenosti osoba s najviše višim sekundarnim ili postsekundarnim obrazovanjem (ISCED razine 3 – 4) koje nije tercijarno nalazi se između dviju prethodnih stopa i iznosi 76,4 %. Ti brojevi mogu upućivati na to da se s povećanjem razine stečenog obrazovanja povećava i vjerojatnost dobivanja zaposlenja.

Uz to što su osobe s najnižim sekundarnim obrazovanjem (ISCED razine ISCED 0 – 2) već imale najmanje izglede za pronalaženje zaposlenja (među skupinama s tim trima razinama obrazovanja), kriza ih je najteže pogodila: stopa zaposlenosti na razini EU-a u toj je skupini u razdoblju od 2007. do 2013. pala za 5,0 postotnih bodova. Stopa zaposlenosti osoba sa srednjom razinom obrazovanja (ISCED razine 3 – 4) pala je za 1,7 postotnih bodova, a osoba s visokim obrazovanjem (ISCED razine 5 – 8) za 1,7 postotnih bodova.

Alat 2. pokazuje da je za pronalaženja zaposlenja važno steći barem srednju razinu obrazovanja. Na primjer, u Slovačkoj je u 2018. stopa zaposlenosti osoba s niskom razinom obrazovanja iznosila 37,9 %; ta je stopa znatno manja od stope zaposlenosti osoba sa srednjom razinom obrazovanja (76,9 %) i osoba s visokom razinom obrazovanja (82,6 %). To stanje uvelike je vidljivo i u Hrvatskoj (37,5 % za nisku razinu obrazovanja u odnosu na 68,5 % za srednju razinu obrazovanja), Češkoj (52,2 % u odnosu na 83,5 %), Bugarskoj (47,0 % u odnosu 78,5 %) i Poljskoj (43,1 % u odnosu na 70,4 %).

Osobe koje imaju više od jednog zaposlenja brojnije su među onima s visokom razinom obrazovanja

Na slici 1. prikazano je da je udio osoba koje imaju više od jednog zaposlenja malen te da će osobe s visokom razinom obrazovanja (ISCED razine 5 – 8) vjerojatnije imati drugo zaposlenje nego osobe sa srednjom (ISCED razine 3 – 4) ili niskom (ISCED razine 0 – 2) razinom obrazovanja. U EU-28 u 2018. godini 5,0 % osoba sa završenim tercijarnim obrazovanjem imalo je više od jednog zaposlenja, dok je taj udio iznosio 2,8 % za osobe s niskom razinom obrazovanja i 3,8 % za osobe sa srednjom razinom obrazovanja.

Udio osoba s visokom razinom obrazovanja koje imaju više od jednog zaposlenja bio je najveći u Nizozemskoj (10,1 %), Estoniji (9,8 %) Švedskoj (8,8 %) i Danskoj (8,3 %). Razlika između osoba s niskom i visokom razinom obrazovanja među osobama s više od jednog zaposlenja snažno je vidljiva u Latviji (razlika od 6,9 postotnih bodova), nakon koje slijede Estonija (razlika od 6,7 postotnih bodova), Portugal (razlika od 5,6 postotnih bodova) i Nizozemska (razlika od 4,9 postotnih bodova). Bez obzira na to, u nekim je zemljama udio osoba koje imaju više od jednog zaposlenja bio nešto viši među osobama s niskom razinom obrazovanja nego među osobama s visokom razinom obrazovanja; najveća razlika u tom smjeru zabilježena je u Francuskoj (razlika od -1,8 postotnih bodova).

Slika 1.: Osobe u radnom odnosu s drugim zaposlenjem, prema razini stečenog obrazovanja, dobna skupina od 20 do 64 godine, 2018.
(% ukupno zaposlenih)
Izvor: Eurostat (lfsa_egaed) i (lfsa_e2ged)

Raširenost stručnjaka, zaposlenika nižeg položaja, kao i uslužnih i prodajnih radnika

U pogledu zanimanja, u 2018. najveću skupinu u EU-28 predstavljali su stručnjaci (vidjeti sliku 2.a), s udjelom od 20,0 % među zaposlenim osobama. Nakon te skupine slijedili su uslužni i prodajni radnici, s udjelom od 16,4 % te tehničari i pomoćni stručnjaci, s udjelom od 16,3 %. Na drugom kraju ljestvice dvije najmanje skupine bile su kvalificirani radnici u poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu (3,0 %) i pripadnici oružanih snaga (0,6 %).

Međutim, uzimanje u obzir samo zanimanja daje ograničenu sliku gospodarskih, socijalnih i kulturnih značajki zaposlenih osoba. Zbog toga je uvedena šira klasifikacija pod nazivom ESeG (europske socioekonomske skupine), koja kombinira zanimanje s radnim statusom. Nakon primjene te klasifikacije stručnjaci (20,0 %) ostali su najveća skupina u EU-28 u 2018. (vidjeti sliku 2.b), ali taj su put nakon te skupine slijedili zaposlenici nižeg statusa, s udjelom od 18,2 %, te kvalificirani industrijski radnici, s udjelom od 16,2 % među zaposlenim osobama.

Slika 2.a: Osobe u radnom odnosu prema zanimanju (ISCO), dobna skupina od 20 do 64 godine, EU-28, 2018.
(% ukupno zaposlenih)
Izvor: Eurostat (lfsa_egais)


Slika 2.b: Osobe u radnom odnosu prema europskoj socioekonomskoj skupini, dobna skupina od 20 do 64 godine, EU-28, 2018.
(% ukupno zaposlenih)
Izvor: Eurostat (lfsa_esega)

Povećanje rada u nepunom radnom vremenu i privremenog rada

Udio radne snage u EU-28 u dobnoj skupini od 20 do 64 godine čije je glavno zaposlenje u nepunom radnom vremenu polako se, ali kontinuirano povećavao s 14,9 % u 2002. na 19,0 % u 2015., a zatim je u 2018. neznatno pao na 18,5 % (vidjeti alat 3., ikonu 1.). U 2018. najveći udio radnika koji rade u nepunom radnom vremenu zabilježen je u Nizozemskoj (46,8 %), a slijede Austrija, Njemačka, Belgija, Ujedinjena Kraljevina, Švedska i Danska, u kojima je više od jedne petine svih zaposlenih (21 %) bilo zaposleno u nepunom radnom vremenu. Za razliku od toga, rad u nepunom radnom vremenu bio je relativno rijedak oblik zapošljavanja u Bugarskoj (1,8 % zaposlenih) te u Mađarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj i Poljskoj (od 4,2 % do 6,2 %). Od 2002. rad u nepunom radnom vremenu povećao se u svim državama članicama EU-a, osim u Rumunjskoj (-3,1 postotna boda), Poljskoj (-2,7 postotnih bodova), Litvi (-2,6 postotnih bodova), Latviji (-1,7 postotnih bodova), Hrvatskoj (-1,6 postotnih bodova), Bugarskoj (-0,9 postotnih bodova) i Portugalu (-0,6 postotnih bodova).

Druga i treća ikona alata 3. pokazuju znatnu razliku u radu u nepunom radnom vremenu između muškaraca i žena. U 2018. u EU-28 u nepunom je radnom vremenu bilo je zaposleno malo manje od jedne trećine (30,8 %) žena u dobi od 20 do 64, što je znatno veći udio od udjela muškaraca (8,0 %). Približno tri četvrtine (73,8 %) žena i nešto manje od jedne četvrtine muškaraca (23,0 %) zaposlenih u Nizozemskoj radilo je 2018. u nepunom radnom vremenu, što je najviša stopa među državama članicama EU-a. Najveće povećanje postotnih bodova u zaposlenju u nepunom radnom vremenu u razdoblju od 2002. do 2018. odnosilo se na žene u Italiji (15,6 postotnih bodova, sa 16,8 % na 32,4 %) i muškarce u Švicarskoj (7,9 postotnih bodova, s 9,1 % na 17,0 %), dok je najveće smanjenje zabilježeno za žene u Islandu (-11,8 postotnih bodova, s 42,3 % na 30,5 %) te za muškarce u Litvi (-3,2 postotna boda, s 8,3 % na 5,1 %).

Alat 3.: Zaposlenje u nepunom radnom vremenu (ukupno, žene i muškarci) i privremeno zaposlenje (ukupno, žene i muškarci), 2002. – 2018.
(% ukupno zaposlenih/žena/muškaraca u dobi od 20 do 64 godine)
Izvor: Eurostat


Od 2002. do 2018. udio osoba s ugovorom o radu na neodređeno neznatno se smanjio u EU-28, dok se udio zaposlenika na određeno vrijeme povećao s 11,2 % u 2002. na 13,2 % u 2018. (vidjeti alat 3., ikonu 4.). Broj osoba zaposlenih na određeno vrijeme razlikuje se među državama članicama EU-a: Najveći postotak osoba s ugovorom o radu na određeno vrijeme u 2018. zabilježen je u Španjolskoj (26,4 %), Poljskoj (23,9 %) i Portugalu (21,5 %). S druge strane, najniži udjeli ugovora o radu na određeno vrijeme zabilježeni su u Rumunjskoj (1,1 %), Litvi (1,4 %) i Latviji (2,6 %).

Usporedba ugovora o radu na određeno vrijeme između muškaraca i žena (vidjeti alat 3., ikone 5. i 6.) pokazuje da razlika između spolova u 2018. nije bila toliko velika na razini EU-a, s udjelom od 12,6 % za muškarce i 13,8 % za žene.

U alatu 4. prikazan je udio zaposlenika u dobi od 20 do 64 godine s ugovorom ograničenog trajanja na temelju klasifikacije prema europskoj socioekonomskoj skupini (ESeG). U većini zemalja ugovore o radu na određeno vrijeme najrjeđe imaju rukovoditelji, a najčešće zaposlenici nižeg položaja. Međutim, te se razine znatno razlikuju: u Poljskoj 39,2 % zaposlenika nižeg položaja ima ugovor o radu na određeno vrijeme, a u Rumunjskoj samo 2,6 % takvih zaposlenika. Moguće je da su znatne razlike među državama članicama EU-a u pogledu sklonosti primjene ugovora o radu ograničenog trajanja donekle odraz nacionalnih praksi, ponude i potražnje na tržištu radne snage, procjene poslodavaca o potencijalnom rastu/smanjenju poslovanja te lakoće zapošljavanja i otpuštanja radnika.

Alat 4.: Zaposlenici s ugovorima o radu ograničenog trajanja prema europskoj socioekonomskoj skupini, 2018.
(% zaposlenika u dobi od 20 do 64 godine)
Izvor: Eurostat


Radnici privremeno zaposleni preko agencija

Zabilježen je nizak postotak zaposlenih osoba koje rade za agenciju za privremeno zapošljavanje. U 2018. na razini EU-a to je bio slučaj za 2,2 % zaposlenih muškaraca i 1,5 % zaposlenih žena u dobi od 20 do 64 godine. Na slici 3. prikazano je da je primjena tog oblika zapošljavanja najviša u Sloveniji (4,2 % za muškarce, 6,0 % za žene) i Španjolskoj (4,1 % za muškarce, 3,6 % za žene), dok jedva da postoji u Mađarskoj (0,3 % za muškarce i žene), Grčkoj (0,2 % za muškarce i 0,3 % za žene) i Ujedinjenoj Kraljevini (0,6 % za muškarce i 0,5 % za žene).

Najveća razlika između muškaraca i žena zabilježena je u Francuskoj (2,0 postotnih bodova), a slijede Nizozemska i Austrija (po 1,6 postotnih bodova). Međutim, u većini država članica EU-a razlika između muškaraca i žena niža je od 1 postotnog boda. U sedam država članica EU-a (Grčka, Hrvatska, Danska, Poljska, Latvija, Irska i Slovenija) za agenciju za privremeno zapošljavanje češće rade žene nego muškarci. U Mađarskoj je postotak osoba koje rade za agenciju za privremeno zapošljavanje jednak za oba spola.

Slika 3.: Radnici privremeno zaposleni preko agencija prema spolu, 2018.
(% zaposlenih u dobi od 20 do 64 godine)
Izvor: Eurostat (lfsa_qoe_4a6r2)

Nesiguran radni odnos

U 2018. godini 2,1 % muškaraca i žena u dobi od 20 do 64 godine u EU-28 imalo je nesiguran radni odnos (ugovor o radu samo do 3 mjeseca). Ukupan udio osoba u nesigurnom radnom odnosu bio je najveći u Hrvatskoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i Sloveniji te u zemljama kandidatkinjama Srbiji, Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji (slika 4.). Razlike između muškaraca i žena bile su niže od 1 postotnog boda u svim zemljama, osim u Finskoj (1,1 postotni bod), Srbiji (1,3 postotna boda) i Turskoj (2,0 postotnih bodova). U polovini država članica EU-a žene su uglavnom u nešto većem broju od muškaraca imale nesigurna radna mjesta.

Slika 4.: Nesiguran radni odnos prema spolu, 2018.
(% zaposlenih u dobi od 20 do 64 godine)
Izvor: Eurostat (lfsa_qoe_4ax1r2)

Izvori podataka za tablice i grafikone

Izvori podataka

Pokrivenost

Ekonomski aktivno stanovništvo (radna snaga) obuhvaća zaposlene i nezaposlene osobe. U Istraživanju o radnoj snazi (EU LFS) zaposlene osobe definiraju se kao osobe starije od navršenih 15 godina koje su u referentnom tjednu radile barem jedan sat bilo kakav posao za naknadu, novac ili obiteljsku korist. Radna snaga uključuje i osobe koje nisu radile, ali su imale posao ili poslovnu djelatnost i bile su privremeno odsutne s posla, primjerice zbog bolesti, godišnjeg odmora, radnog spora, školovanja ili osposobljavanja.

Zaposlenost se može mjeriti brojem osoba ili radnih mjesta, u ekvivalentima punog radnog vremena ili brojem radnih sati. Sve procjene u ovom članku izražene su brojem osoba. Podaci o stopama zaposlenosti temelje se i na procijenjenom broju osoba. Statistički podaci o zaposlenosti često se iskazuju kao stope zaposlenosti kako bi se umanjio utjecaj promjene broja stanovnika u zemljama i olakšala usporedba zemalja različite veličine. Te se stope obično objavljuju za radno sposobno stanovništvo, u pravilu za osobe u dobi od 15 do 64 godine, odnosno od 16 do 64 godine u Španjolskoj, Ujedinjenoj Kraljevini i na Islandu. Dobna skupina od 15 do 64 godine ujedno je i standard i u drugim međunarodnim statističkim organizacijama (iako neki kreatori politika pridaju sve veću važnost dobnoj skupini od 20 do 64 godine zbog povećanja udjela stanovništva EU-a u tercijarnom obrazovanju).

Glavni pojmovi

Neka od glavnih obilježja zaposlenosti utvrđenih Istraživanjem o radnoj snazi uključuju sljedeće:

  • zaposlenici su osobe koje rade za poslodavca u javnom ili privatnom sektoru i za svoj rad primaju naknadu u obliku nadnica, plaća, naknadu prema učinku ili plaćanje u naravi; uključujući i profesionalne pripadnike oružanih snaga,
  • samozaposlene osobe rade u vlastitom poduzeću, vode vlastito gospodarstvo ili obavljaju profesionalnu djelatnost. Smatra se da je samozaposlena osoba radila u referentnom tjednu ako ispunjava jedan od sljedećih kriterija: radi ostvarivanja dobiti, vodi poslovanje poduzeća ili trenutačno osniva poduzeće,
  • razlika između rada u punom i nepunom radnom vremenu temelji se na spontanom odgovoru ispitanika. Glavne su iznimke Nizozemska i Island, gdje se primjenjuje prag od 35 sati, Švedska u kojoj se prag primjenjuje na samozaposlene osobe i Norveška u kojoj je osobama koje rade između 32 i 36 sati tjedno postavljeno pitanje jesu li zaposlene u punom ili nepunom radnom vremenu,
  • pokazatelji za zaposlene osobe s dodatnim zaposlenjem odnose se samo na osobe koje istodobno imaju više od jednog zaposlenja; Osobe koje su tijekom referentnog tjedna promijenile zaposlenje ne smatraju se osobama s dvama zaposlenjima,
  • smatra se da zaposlenik radi na određeno vrijeme ako su poslodavac i zaposlenik suglasni da zaposlenje završava objektivnim okolnostima kao što je određeni datum, završetak posla ili povratak zaposlenika koji je bio privremeno zamijenjen. Tipični su slučajevi sljedeći: sezonski zaposlene osobe, osobe zaposlene preko agencije ili burze rada koje obavljaju određeni posao za treću stranu (osim ako postoji pisani ugovor o radu na neodređeno vrijeme), osobe s posebnim ugovorima za osposobljavanje.

Razina obrazovanja odnosi se na razinu stečenog obrazovanja, tj. na najvišu razinu obrazovanja koja je uspješno završena. Niska razina obrazovanja odnosi se na ISCED razine 0 – 2 (manje od primarnog, osnovnoškolskog i nižeg sekundarnog obrazovanja), srednja razina odnosi se na ISCED razine 3 i 4 (više sekundarno obrazovanje i postsekundarno obrazovanje koje nije tercijarno), a visoka razina obrazovanja odnosi se na ISCED razine 5 – 8 (tercijarno obrazovanje).

Europska socioekonomska skupina (ESeG) izvedena je klasifikacija koja omogućuje grupiranje pojedinaca sa sličnim gospodarskim, socijalnim i kulturnim značajkama diljem Europske unije, a temelji se samo na temeljnim socijalnim varijablama kako bi se osigurala jednostavna uporaba u svim socijalnim istraživanjima koja pružaju usporedive rezultate. Glavne upotrijebljene socijalne varijable obuhvaćaju „radni status MOR-a”, „radni status”, „radno zanimanje” (prema ISCO-08) i „samoproglašeni radni status”. Za detaljnu klasifikaciju i objašnjenja pogledajte stranica ESeG-a na klasifikacijskom serveru Eurostata RAMON.

Skupovi podataka

Većina pokazatelja koji su predstavljeni u ovom članku potječe iz skupova podataka koji čine dio glavnih pokazatelja istraživanja o radnoj snazi (skupovi podataka koji započinju slovima lfsi). Ti glavni pokazatelji razlikuju se od skupova podataka s detaljnim rezultatima godišnjeg ili tromjesečnog istraživanja (skupovi podataka koji počinju slovima lfsa i lfsq) po tome što se detaljni rezultati istraživanja temelje isključivo na mikropodacima iz istraživanja o radnoj snazi, dok su glavni podaci dodatno obrađeni. Najčešće su dodatne prilagodbe ispravci glavnih prekida u nizovima i procjene vrijednosti koje nedostaju. Te prilagodbe već nekoliko godina stvaraju značajne razlike između dva skupa podataka.

Skupovi podataka glavnih pokazatelja istraživanja o radnoj snazi najpotpunija su i najpouzdanija zbirka dostupnih podataka o zaposlenosti i nezaposlenosti iz istraživanja o radnoj snazi. Međutim, s obzirom na to da ne pružaju analizu svih pomoćnih varijabli, u nekim je slučajevima potrebno upotrijebiti i detaljne rezultate istraživanja.

Kontekst

Statistički podaci o zaposlenosti mogu se upotrebljavati za nekoliko različitih analiza, uključujući makroekonomska istraživanja (rad kao čimbenik proizvodnje) te istraživanja produktivnosti ili konkurentnosti. Mogu se upotrebljavati i za proučavanje niza socijalnih i bihevioralnih aspekata povezanih s radnim statusom pojedinca, kao što je socijalna integracija manjina ili radni odnos kao izvor prihoda kućanstva.

Zaposlenost je i strukturni i kratkoročni pokazatelj. Zaposlenost kao strukturni pokazatelj može pojasniti strukturu tržišta rada i ekonomskih sustava koja se mjeri ravnotežom između ponude i potražnje na tržištu rada ili kvalitetom zaposlenja. Ako se upotrebljava kao kratkoročni pokazatelj, slijedi poslovni ciklus. Međutim, u tom pogledu ima ograničenja jer se zaposlenost često naziva zaostajućim pokazateljem.

Statistika zaposlenosti u središtu je mnogih politika EU-a. U studenome 1997. na sastanku na vrhu o zapošljavanju održanom u Luksemburgu predstavljena je Europska strategija zapošljavanja (ESZ), koja je 2005. revidirana radi boljeg usklađenja strategije zapošljavanja EU-a s nizom revidiranih lisabonskih ciljeva, dok su u srpnju 2008. ažurirane smjernice politike zapošljavanja za razdoblje 2008. – 2010. U ožujku 2010. Europska komisija pokrenula je strategiju Europa 2020. za pametan, održiv i uključiv rast, koju je Europsko vijeće službeno donijelo u lipnju 2010. Europsko vijeće utvrdilo je pet glavnih ciljeva, od kojih je prvi povećanje stope zaposlenosti žena i muškaraca u dobi od 20 do 64 godine na 75 % do 2020. Države članice EU-a mogu utvrditi vlastite nacionalne ciljeve uzimajući u obzir te glavne ciljeve i pripremiti nacionalne programe reformi kojima su obuhvaćene mjere koje namjeravaju poduzeti radi provedbe strategije. Provedbu strategije moguće je barem djelomično postići poticanjem fleksibilnih uvjeta rada, na primjer rada u nepunom radnom vremenu ili rada od kuće, za koje se smatra da potiču sudjelovanje radne snage. Inicijative kojima se može potaknuti ulazak više radnika na tržište rada obuhvaćaju, među ostalim, poboljšanja dostupnosti ustanova za skrb o djeci, osiguravanje više mogućnosti za cjeloživotno učenje ili povećanje mobilnosti radne snage. U središtu je te teme pitanje „fleksigurnosti”, odnosno politike koje se istodobno odnose na fleksibilnost tržišta rada, organizaciju rada i radne odnose, uzimajući u obzir usklađivanje poslovnog i privatnog života, sigurnost zaposlenja i socijalnu zaštitu. U skladu sa strategijom Europa 2020., Europskom strategijom zapošljavanja potiču se mjere kojima se olakšava postizanje triju glavnih ciljeva do 2020., a to su:

  • 75 % zaposlenih osoba u dobi od 20 do 64 godine;
  • stope prijevremenog napuštanja školovanja niže od 10 % te najmanje 40 % osoba u dobi od 30 do 34 godine sa završenim tercijarnim obrazovanjem;
  • najmanje 20 milijuna manje osoba izloženih siromaštvu ili u opasnosti da budu izložene siromaštvu i socijalnoj isključenosti.

Zbog sporog oporavka od financijske i gospodarske krize i sve više dokaza o rastućoj nezaposlenosti Europska komisija donijela je 18. travnja 2012. nekoliko prijedloga mjera za poticanje zapošljavanja posebnim paketom mjera za zapošljavanje. Ti su prijedlozi, među ostalim, usmjereni na potražnju i njezin utjecaj na otvaranje radnih mjesta i utvrđuju načine na koje države članice EU-a mogu poticati zapošljavanje smanjivanjem poreznog opterećenja rada ili podupiranjem osnivanja novih poduzeća. Cilj je prijedloga utvrditi i gospodarska područja, kao što su zeleno gospodarstvo, zdravstvene usluge te informacijske i komunikacijske tehnologije, s velikim potencijalom za otvaranje radnih mjesta.

U prosincu 2012., suočena s visokom i još uvijek rastućom nezaposlenošću mladih u nekoliko država članica EU-a, Europska komisija predložila je Paket za zapošljavanje mladih (COM(2012) 727 final). Taj paket dopunjuje mjere za mlade utvrđene u širem paketu za zapošljavanje i sastoji se od niza prijedloga, uključujući sljedeće:

  • sve mlade osobe u dobi do 25 godina trebale bi dobiti kvalitetnu ponudu za zaposlenje, daljnje obrazovanje, naukovanje ili praktičnu izobrazbu u razdoblju od četiri mjeseca od završetka formalnog obrazovanja ili prestanka radnog odnosa (jamstvo za mlade);
  • savjetovanje europskih socijalnih partnera o okviru kvalitete za praktičnu izobrazbu kojim bi se mladima omogućilo stjecanje visokokvalitetnog radnog iskustva u sigurnim uvjetima;
  • Europski savez za naukovanje u svrhu poboljšanja kvalitete i ponude dostupnih naukovanja te utvrđivanje načina za smanjenje prepreka mobilnosti mladih.

Tijekom 2013. nastavilo se raditi na smanjivanju nezaposlenosti mladih jer je Europska komisija predstavila Inicijativu za zapošljavanje mladih – Youth employment initiative (COM(2013) 144 final), namijenjenu jačanju i ubrzavanju mjera koje su navedene u Paketu za zapošljavanje mladih. Njome se posebno nastoji pružiti potpora mladima koji nisu zaposleni, ne obrazuju se niti osposobljavaju u regijama sa stopom nezaposlenosti mladih višom od 25 %. Nakon toga slijedila je još jedna Komunikacija pod nazivom „Zajednički rad za mlade u Europi: poziv na rješavanje problema nezaposlenosti mladih” – „Working together for Europe's young people — A call to action on youth unemployment” (COM(2013) 447 final) koja je bila namijenjena ubrzavanju provedbe jamstva za mlade i pružanju pomoći državama članicama EU-a i poduzećima u svrhu zapošljavanja većeg broja mladih ljudi.

Jedan od glavnih prioriteta Kolegija povjerenika koji su preuzeli dužnost 2014. jest poticanje zapošljavanja, rasta i ulaganja u cilju smanjenja broja propisa, pametnijeg iskorištavanja postojećih financijskih resursa i javnih sredstava. U veljači 2015. Europska komisija objavila je nekoliko izvješća o državama članicama u kojima je analizirala gospodarske politike država članica EU-a i navela informacije o pitanjima kojima bi države članice EU-a trebale dati prednost radi poticanja rasta i otvaranja radnih mjesta u sljedećoj godini. Europska komisija predložila je u istom mjesecu da se u 2015. stavi na raspolaganje 1 milijarda EUR iz Inicijative za zapošljavanje mladih kako bi se i do 30 puta povećalo pretfinanciranje koje bi države članice EU-a mogle dobiti za poticanje rasta stopa zapošljavanja mladih u cilju zapošljavanja do 650 000 mladih.

Europska komisija donijela je u lipnju 2016. Novi program vještina za Europu (COM(2016) 381/2) pod naslovom „Suradnja na jačanju ljudskog kapitala, zapošljivosti i konkurentnosti”. Njime se radnicima želi osigurati razvoj potrebnih vještina za sadašnjost i budućnost radi poticanja zapošljivosti, konkurentnost i rasta u cijelom EU-u.

Europski parlament, Vijeće i Komisija nedavno su, konkretno 17. studenoga 2017., zajednički potpisali Europski stup socijalnih prava. Politike zapošljavanja i socijalne politike glavna su područja interesa europskog stupa socijalnih prava, kojim se pružaju nova i učinkovitija prava građana. Ima 3 glavne kategorije: (1) Jednake mogućnosti i pristup tržištu rada, (2) pravedni radni uvjeti i (3) socijalna zaštita i uključenost. Točnije, današnjim fleksibilnijim radnim uvjetima pružaju se nove mogućnosti zapošljavanja, osobito za mlade, ali mogu dovesti do novih nesigurnosti i nejednakosti. Stvaranje pravednije Europe i jačanje njezine socijalne dimenzije ključan je prioritet Komisije. Europskom stupu socijalnih prava priložen je „pregled socijalnih pokazatelja” kojim će se pratiti provedba stupa praćenjem trendova i uspješnosti u državama članicama EU-a u 12 područja te će se uzeti u obzir u europskom semestru za koordinaciju ekonomskih politika. Pregled socijalnih pokazatelja poslužit će i za procjenu napretka prema „socijalnom rejtingu AAA” za EU u cjelini.

Izravan pristup

Ostali članci
Tablice
Baza podataka
Tematska stranica
Publikacije
Metodologija
Vizualizacije





Glavni pokazatelji LFS-a (t_lfsi)
Stanovništvo, aktivnost i neaktivnost – prilagođeni niz LFS-a (t_lfsi_act)
Zaposlenost – prilagođeni niz LFS-a (t_lfsi_emp)
Nezaposlenost – prilagođeni niz LFS-a (t_une)
Niz LFS-a – detaljni rezultati godišnje ankete (t_lfsa)
Niz LFS-a – posebne teme (t_lfst)
Glavni pokazatelji LFS-a (lfsi)
Zaposlenost i aktivnost – prilagođeni niz LFS-a (lfsi_emp)
Nezaposlenost – prilagođeni niz LFS-a (une)
Prijelazi na tržištu rada – longitudinalni podaci LFS-a (lfsi_long)
Niz LFS-a – detaljni rezultati tromjesečne ankete (od 1998. nadalje) (lfsq)
Niz LFS-a – detaljni rezultati godišnje ankete (lfsa)
Niz LFS-a – posebne teme (lfst)
Ad hoc moduli LFS-a (lfso)

Publikacije

ESMS metadata files and EU-LFS methodology (na engleskom)


Retrieved from "https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?title=Archive:Employment_statistics/hr&oldid=455390"