Navigation path

High level navigation

Page navigation

Najčešća pitanja o mreži Natura 2000

Što je Natura 2000?

1. Što je Natura 2000? Koja je razlika između područja mreže Natura 2000 i nacionalnog prirodnog rezervata ili nacionalnog parka?

Područja mreže Natura 2000 posebno su određena u svrhu zaštite ključnih područja za skupine vrsta ili stanišne tipove navedene u Direktivi o staništima i Direktivi o pticama. Za te se vrste odnosno staništa smatra da su od europske važnosti jer su ugrožene, ranjive, rijetke, endemske ili predstavljaju izvanredne primjere tipičnih karakteristika jedne od europskih devet biogeografskih regija ili više njih. Ukupno postoji otprilike 2000 vrsta i 230 stanišnih tipova za koje je potrebno odrediti ključna područja kao područja mreže Natura 2000.

S druge strane, prirodni rezervati, nacionalni parkovi ili druga područja zaštićena na nacionalnoj ili regionalnoj razini uspostavljeni su isključivo u skladu s nacionalnim ili regionalnim zakonima, koji se mogu razlikovati između zemalja. Područja mogu biti određena za različite namjene i mogu se odnositi na vrste/staništa koji nisu predmet mreže Natura 2000.

Takva područja nemaju isti status kao područja mreže Natura 2000. Međutim, može se dogoditi da su neka nacionalno ili regionalno zaštićena područja ujedno određena i kao područja mreže Natura 2000 jer su i važna područja za vrste i staništa od europskog značaja. U takvim se slučajevima primjenjuju odredbe direktiva EU-a, osim ako su nacionalnim zakonodavstvom predviđena stroža pravila.

Dodatne informacije:

Izgradnja mreže Natura 2000
Baza podataka EUNIS za mrežu Natura 2000

2. Kako se biraju područja?

Područja mreže Natura 2000 biraju se u cilju osiguranja dugoročnog opstanka vrsta i staništa zaštićenih u okviru Direktive o pticama i Direktive o staništima. Područja se biraju na znanstveno utemeljenoj osnovi.

U skladu s Direktivom o pticama države članice EU-a moraju odrediti „najprimjerenija područja”, uzimajući u obzir njihov broj i veličinu, za zaštitu vrsta ptica navedenih u Prilogu I. Direktivi te ptica selica.

U skladu s Direktivom o staništima države članice moraju odrediti područja koja su potrebna kako bi se zajamčilo očuvanje prirodnih stanišnih tipova navedenih u Prilogu I. i staništa vrsta navedenih u Prilogu II. ili, ako je to prikladno, kako bi se zajamčilo ponovno postizanje povoljnog stanja očuvanosti u njihovu prirodnom arealu.

Područja biraju i predlažu države članice. Europska agencija za okoliš (engl. European Environment Agency (EEA)) potom pomaže Europskoj komisiji u analizi prijedloga područja i ocjenjivanju doprinosa predloženih područja stanju očuvanosti svakog stanišnog tipa i vrste na biogeografskoj razini. Kada se utvrdi da su područja predložena u skladu s Direktivom o staništima dostatna, Komisija donosi popis područja, a države članice moraju ih što prije, a najkasnije u roku od šest godina, proglasiti posebnim područjima očuvanja.

Dodatne informacije:

Određivanje područja mreže Natura 2000
Izgradnja mreže Natura 2000

3. Koji su tipovi ekosustava obuhvaćeni mrežom Natura 2000?

Mrežom Natura 2000 obuhvaćeni su različiti tipovi ekosustava, uključujući kopnene, slatkovodne i morske ekosustave. Ekosustav može obuhvaćati jedno stanište ili više njih, a u njemu najčešće živi raznovrsna zajednica biljaka i životinja.

Međutim, u mreži Natura 2000 neki su ekosustavi bolje zastupljeni od drugih. Na primjer, šumski ekosustavi predstavljaju otprilike 50 % površine mreže, dok agroekosustavi (pašnjaci i ostale poljoprivredne površine) pokrivaju otprilike 40 % mreže.

Trenutačno (2016.) gotovo 6 % morskog područja EU-a čini dio mreže Natura 2000; osim toga, radi se na dovršetku određivanja morskih područja čime će se zajamčiti očuvanje stanišnih tipova i vrsta zaštićenih Direktivom o staništima i Direktivom o pticama u morskim ekosustavima.

4. Je li održano javno savjetovanje o odabiru područja mreže Natura 2000?

Direktivama nije detaljno utvrđen postupak savjetovanja pri odabiru područja. Zbog toga se postupci znatno razlikuju među državama članicama s obzirom na njihove administrativne sustave. U nekim je slučajevima utvrđivanje područja popraćeno detaljnom raspravom s vlasnicima i korisnicima, no u drugim je slučajevima provedeno tek ograničeno savjetovanje s dionicima ili savjetovanje nije provedeno.

To je prouzročilo prijepore u nekim državama članicama, i slijedom toga niz administrativnih i pravnih izazova koji su doveli do kašnjenja u podnošenju prijedloga. Međutim, Komisija nije bila uključena u toj fazi i nije imala ovlasti da intervenira u različite postupke koji se primjenjuju u državama članicama.

Sama analiza nacionalnih popisa područja od značaja za Zajednicu (SCI) i njihov odabir na biogeografskoj razini provedeni su na transparentan način putem znanstvenih seminara koje je sazvala Komisija, a koje je podržala Europska agencija za okoliš. Države članice i stručnjaci koji predstavljaju interese relevantnih dionika, od vlasnika i korisnika do nevladinih organizacija za zaštitu okoliša, imali su priliku sudjelovati u tim seminarima.

5. Zašto tijekom odabira područja za mrežu Natura 2000 u obzir nisu uzeti društveno-gospodarski čimbenici?

Utvrđivanje i odabir područja koja će biti uključena u mrežu Natura 2000 provodi se isključivo na znanstvenoj osnovi, u skladu s kriterijima za odabir propisanima u dvjema direktivama. Upotrebom znanstvene osnove za odabir područja jamči se sljedeće:

  • samo najprikladnija područja biraju se kao područja kojima će biti dodijeljena oznaka Natura 2000 (tj. ne sva područja na kojima živi određena vrsta ili na kojima se nalaze određena staništa) i
  • u mrežu Natura 2000 uključen je dovoljan broj područja kako bi se zajamčilo dugoročno očuvanje svake od vrsta i svakog staništa koji su navedeni na popisu, diljem njihova prirodnog areala unutar EU-a.

Ako nisu uključena najbolja područja ili ako postoji nedovoljan broj područja za određenu vrstu ili stanišni tip, mreža neće biti ekološki koherentna i neće moći ispuniti svoje ciljeve utvrđene dvjema direktivama o prirodi.

Stoga se tijekom postupka odabira područja u obzir ne uzimaju društveno-gospodarski čimbenici. Međutim, oni su od temeljne važnosti kada se odlučuje kako će se mreža Natura 2000 zaštititi i kako će se njome upravljati. Člankom 2. Direktive o staništima jasno je propisano da je svrha svih mjera poduzetih u skladu s Direktivom održavanje i povrat u povoljno stanje očuvanosti prirodnih staništa i vrsta od interesa Zajednice, „uzimaju[ći] u obzir gospodarske, socijalne i kulturne potrebe te regionalne i lokalne karakteristike”.

6. Koliko područja postoji i gdje se nalaze?

Mreža Natura 2000 trenutačno (2016.) obuhvaća više od 27 000 područja koja pokrivaju ukupnu površinu od približno 1 150 000 km2 na kopnenim i morskim područjima svih država članica EU-a. Ukupna površina pokrivena mrežom Natura 2000 predstavlja otprilike 18 % ukupne kopnene površine EU-a. Nacionalna pokrivenost područjima mreže Natura 2000 iznosi između otprilike 9 % do gotovo 38 %, ovisno o državi. Ta razlika djelomično proizlazi iz količine prirodnog i poluprirodnog staništa u svakoj zemlji. Na primjer, mnogo veći udio stanišnih tipova i vrsta zaštićenih u skladu s direktivama može se pronaći u Sredozemlju, kontinentalnoj i alpskoj regiji nego u atlantskoj regiji. Nadalje, u nekim su državama u prošlosti bile prisutne puno veće razine intenzivnog korištenja zemljišta i rascjepkanosti te je stoga ostalo manje prirodnih resursa za zaštitu u skladu s predmetnim direktivama. Prirodna i poluprirodna staništa i vrste, kao što su velike zvijeri, općenito su češći u državama članicama središnje i istočne Europe, koje su se pridružile EU-u od 2004. nadalje, nego u nekim starijim državama članicama. Razlika ujedno proizlazi iz različitih pristupa država članica u pogledu određivanja granica odabranih područja. Nekoliko država članica predložilo je velika, općenito određena područja mreže Natura 2000 u skladu s holističkim pristupom koji obuhvaća staništa koja ne ispunjavaju uvjete. Druge su države članice točnije odredile granice, ograničavajući ih na područje staništa koje ispunjava uvjete.

U barometru Natura 2000 redovito se ažuriraju podaci o broju područja i površini pokrivenoj u svakoj državi članici i na razini EU-a.

Preglednik mreže Natura 2000 internetski je instrument koji korisniku omogućuje da pronađe i istraži područja mreže Natura 2000 bilo gdje u EU-u samo jednim pritiskom gumba.

Dodatne informacije:

Popisi područja mreže Natura 2000 koje je odobrila Komisija u svakoj biogeografskoj regiji.
Mreža Natura 2000 u svim državama članicama

7. Koja je razlika između posebnog područja očuvanja (SAC), područja od značaja za Zajednicu (SCI) i posebno zaštićenog područja (područja posebne zaštite) (SPA) te područja mreže Natura 2000?

Posebna područja očuvanja, područja od značaja za Zajednicu i posebno zaštićena područja (područja posebne zaštite) zajedno se nazivaju područjima mreže Natura 2000. Posebno zaštićena područja ili područja posebne zaštite (engl. special protection area (SPA)) jesu područja mreže Natura 2000 određena u skladu s Direktivom o pticama, dok su područja od značaja za Zajednicu (engl. site of Community importance (SCI)) i posebna područja očuvanja (engl. special area of conservation (SAC)) područja određena u skladu s Direktivom o staništima. SCI i SAC odnose se na isto područje. Jedina razlika između njih jest razina zaštite.

Područja od značaja za Zajednicu jesu područja koja je službeno prihvatila Europska komisija, zbog čega podliježu odredbama o zaštiti ili člancima 6.2., 6.3. i 6.4. Posebna područja očuvanja i područja od značaja za Zajednicu određuju države članice pravnim aktom i za njih se primjenjuju potrebne mjere očuvanja kako bi se zajamčilo očuvanje prisutnih vrsta i stanišnih tipova od značaja za EU.

Vidjeti: Obavijest Komisije o određivanju posebnih područja očuvanja

8. Je li mreža Natura 2000 potpuna? Hoće li u budućnosti biti dodana nova područja?

Mreža Natura 2000 EU-a obuhvaća više od 27 000 područja diljem svih 28 država članica EU-a (stanje 2016. godine). Zajedno pokrivaju više od milijun kvadratnih kilometara, što predstavlja gotovo petinu europske kopnene površine (18,36 %), kao i znatan dio okolnih mora. To je čini jednom od najvećih koordiniranih mreža područja očuvanja u svijetu.

Europska komisija, uz pomoć Europskog tematskog centra za biološku raznolikost, odgovorna je za ocjenjivanje, na nacionalnoj i biogeografskoj razini, jesu li svaka vrsta i stanišni tip dovoljno obuhvaćeni postojećim područjima u mreži. Zaključila je da je mreža Natura 2000 uglavnom dovršena na kopnu, ali je od nekih država članica zatražila da predlože daljnja područja za određene vrste i staništa kako bi se mreža dovršila na njihovu državnom području.

Međutim, napredak u određivanju područja mreže Natura 2000 u morskom okolišu znatno je sporiji nego što je to slučaj na kopnu. Do lipnja 2016. određeno je više od 3000 morskih područja mreže Natura 2000, koja pokrivaju gotovo 6 % ukupne morske površine EU-a (više od 360 000 km²). Jedan od ključnih razloga za spor napredak u određivanju morskih područja jest nedostatak znanstvenih podataka o raspodjeli morskih staništa i vrsta sa zaštitom EU-a, osobito u pogledu razine detalja potrebne za određivanje područja i prikladnog upravljanja koje valja uvesti.

Europska komisija i države članice nedavno su intenzivirale napore za određivanje daljnjih morskih područja, osobito u pučinskim morskim jurisdikcijskim zonama izvan teritorijalnih voda država članica.

Dodatne informacije:

Natura 2000
Natura 2000 u morskom okolišu

9. Jesu li moguće izmjene područja ili brisanje s popisa i iz mreže Natura 2000?

Područje se može brisati s popisa samo ako je izgubilo svoju vrijednost očuvanja zbog prirodnih promjena i ne može se vratiti mjerama upravljanja. Međutim, važno je imati na umu da bi samo propadanje područja, na primjer zbog neprimjerenog upravljanja, predstavljalo povredu članka 6.2. Takva se područja ne mogu brisati s popisa samo zato jer su prepuštena propadanju i jer se njima nije ispravno upravljalo u skladu sa zahtjevima dviju direktiva o prirodi. Područja koja su uništena i za koje su poduzete potrebne kompenzacijske mjere u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive o staništima mogu se brisati s popisa. Nadalje, područja za koja se čini da se prvotno proglašenje ili razgraničenje temeljilo na pogrešnim znanstvenim informacijama, mogu se izmijeniti ili ukloniti s popisa. Komisija će odobriti prijedlog države članice za takvu izmjenu samo ako je znanstveno utemeljen.

Dodatne informacije: Presuda Suda Europske unije u predmetu C-301/12.

10. Na koji način mogu saznati više o područjima mreže Natura 2000 u državama članicama? Na koji način mogu saznati je li moje zemljište obuhvaćeno mrežom Natura 2000?

Uz pomoć Europske agencije za okoliš Europska komisija izradila je javni internetski GIS sustav pod imenom preglednik mreže Natura 2000, a koji prikazuje točnu lokaciju svakog područja Natura 2000 u mreži EU-a. Korisnik može pretraživati bilo koje područje bilo gdje u EU-u i informirati se o njemu. Zahvaljujući velikom mjerilu karata, granice područja i ključne osobine krajobraza lako su vidljive.

Preglednik Natura 2000 ujedno omogućuje pristup standardnom obrascu (engl. Standard Data Form (SDF)) koji je priložen uz svako područje. U SDF-u su zabilježene vrste i stanišni tipovi od značaja za EU za koje je područje određeno, kao i njihova procijenjena brojnost populacije i stupanj očuvanosti na tom području u trenutku određivanja.

Detaljnije informacije o područjima mreže Natura 2000 također su dostupne kod nadležnih tijela za očuvanje okoliša svake države članice.

Dodatne informacije:

Preglednik mreže Natura 2000
Pristup podacima mreže Natura 2000
Mreža Natura 2000 u svim državama članicama

11. Znači li oznaka Natura 2000 da moram prestati obavljati sve gospodarske djelatnosti na području? Utječe li na moje vlasništvo?

Ljudi često povezuju očuvanje prirode sa strogim rezervatima prirode u kojima su ljudske djelatnosti sustavno isključene. Za mrežu Natura 2000 prihvaćen je drugačiji pristup. U potpunosti je uzeta u obzir činjenica da je čovjek sastavni dio prirode i da oni najbolje djeluju u okviru partnerskog odnosa.

Stoga određivanje područja mreže Natura 2000 ne znači da se moraju zaustaviti sve gospodarske djelatnosti. U nekim će slučajevima možda doista biti potrebne prilagodbe ili izmjene kako bi se zaštitile vrste i staništa za koje je područje određeno ili kako bi se ponovno uspostavilo dobro stanje očuvanosti. Međutim, u brojnim drugim slučajevima postojeće djelatnosti nastavit će se kao i ranije.

U brojnim područjima dugoročni opstanak prisutnih vrsta i staništa može u potpunosti ovisiti o nastavku takvih djelatnosti te će u takvim slučajevima biti potrebno pronaći načine na koje se takve djelatnosti mogu i dalje podupirati te, prema potrebi, pojačati, na primjer, redovita košnja, ispaša ili kontrola makije.

Stoga nije moguće donositi općenite zaključke. Mnogo ovisi o konkretnim okolišnim, ali i društvenim i gospodarskim okolnostima svakog područja te preciznim ekološkim zahtjevima vrsta i stanišnih tipova koji su na njemu prisutni. To se može razmatrati zasebno za svaki pojedini slučaj.

12. Hoće li se zbog oznake mreže Natura 2000 okončati tradicionalne djelatnosti kao što su prikupljanje treseta i sječa stabala?

Tradicionalne djelatnosti i dalje će se moći provoditi ako nemaju negativan učinak na vrste ili stanišne tipove za koje je područje određeno. Ponavljamo, to je potrebno razmatrati zasebno za svaki pojedini slučaj. Samo tada će biti jasno postoji li učinak ili ne. Ako postoji negativan učinak, ispitivanja će pridonijeti utvrđivanju njegova opsega i najboljih načina za njegovo smanjenje ili eliminiranje (na primjer, premještanje djelatnosti u drugi dio područja ili prilagodba praksi i vremena kada se obavljaju) kako više ne bi uzrokovao štetu ili propadanje vrsta i staništa za koje je područje određeno.

13. Je li na područjima mreže Natura 2000 dopušten lov?

Lov je tipičan primjer tekućih aktivnosti koje se mogu nastaviti na području mreže Natura 2000 pod uvjetom da nema negativan učinak na vrste ili stanišne tipove za koje je područje određeno. U Direktivi o pticama i Direktivi o staništima prepoznata je legitimnost lova kao oblika održive uporabe i lov nije a priori zabranjen na područjima mreže Natura 2000. Direktivama je utvrđen okvir za nadzor nad lovnim djelatnostima kako bi se zajamčilo da je postignuta ravnoteža između lova i dugoročnog interesa očuvanja zdravih i održivih populacija vrsta koje se smiju izlovljavati.

Dodatne informacije: Inicijative za održivi lov

14. Jesu li na područjima mreže Natura 2000 i dalje dopuštene rekreacijske aktivnosti?

Ljudi odlaze u prirodu iz najrazličitijih razloga. Mnogi se žele opustiti u miru i tišini slikovitog okoliša, neki žele istraživati nova mjesta, dok su drugi više zainteresirani za aktivnosti u prirodi kao što su plivanje, šetnja, vožnja biciklom, ribolov, lov itd. Neovisno o njihovim motivima, mreža Natura 2000 pruža ljudima jedinstvenu priliku da otkrivaju bogatu europsku prirodnu baštinu i uživaju u njoj.

Te su rekreacijske aktivnosti spojive s odredbama Direktive o staništima i Direktive o pticama ako nemaju štetan učinak na postojeća staništa i vrste. Ključ često leži u osjetljivom planiranju i razboritoj uporabi resursa kako bi se zajamčilo da se ne uništava upravo ono na čemu se temelje.

Određivanje ciljeva očuvanja za područja mreže Natura 2000

15. Što su ciljevi očuvanja i kako se određuju?

Ciljevima očuvanja nastoji se što preciznije odrediti željeno stanje ili stupanj očuvanosti koji se žele postići na pojedinom području. Potrebno je odrediti ciljeve za sve relevantne stanišne tipove i vrste koje su prisutne na tom području.

Često ih se navodi u obliku kvantitativnih ciljnih vrijednosti, npr. održavanje populacije određene vrste na razini od nekog najmanjeg broja jedinki ili poboljšanje stupnja očuvanosti staništa iz kategorije C u kategoriju B u razdoblju od 10 godina.

Određivanje jasnih ciljeva očuvanja za mrežu Natura 2000 ključno je radi osiguravanja da svako pojedino područje u mreži što djelotvornije pridonosi ukupnim ciljevima dviju direktiva o prirodi, a to je postizanje povoljnog stanja očuvanosti za sve stanišne tipove i vrste koje se njima štite1 u njihovu cijelom arealu u EU-u.

Za svako područje određuju se posebni ciljevi očuvanja, a oni bi se trebali temeljiti na dobrom poznavanju područja i prisutnih vrsta/staništa, njihovih ekoloških zahtjeva te bilo kakvih pritisaka i prijetnji njihovoj daljnjoj prisutnosti na tom području. Razlog tomu jest činjenica što svako područje mreže Natura 2000 predstavlja poseban skup biotičkih, abiotičkih i društveno-gospodarskih uvjeta koji se mogu znatno razlikovati od jednog područja do drugog, čak i kada se na njima nalaze iste vrste i ista staništa.

Preporučuje se i da se odrede širi ciljevi očuvanja za cijelu skupinu područja ili za određene vrste i određena staništa u određenoj regiji ili državi (nacionalni ili regionalni ciljevi očuvanja). To će pomoći pri određivanju ciljeva očuvanja na razini pojedinog područja, kao i pri utvrđivanju strateških prioriteta očuvanja na pojedinom području, odnosno više njih. Na taj se način može dati prioritet mjerama koje imaju najveći potencijal za poboljšanje ili održavanje stanja očuvanosti pojedine vrste ili pojedinog staništa u toj regiji ili zemlji.

Komisija je objavila obavijest za tumačenje u kojoj se donose smjernice za određivanje ciljeva očuvanja za mrežu Natura 2000 i dodatna objašnjenja.

1 Cilj Direktive o pticama izrečen je nešto drukčije, ali namjera je ista.

16. Tko je odgovoran za određivanje ciljeva očuvanja? Provodi li se savjetovanje sa zemljoposjednicima/upraviteljima?

Za određivanje ciljeva očuvanja odgovorna su nadležna tijela u svakoj državi članici. Direktivama o prirodi ne propisuje se na koji bi se način to trebalo učiniti, već svaka država članica odlučuje o obliku i metodama provedbe odredbi tih direktiva. Međutim, cilj je direktiva o prirodi postizanje povoljnog stanja očuvanosti za vrste i staništa od interesa Zajednice, a taj cilj trebao bi se postići uz pomoć mreže Natura 2000.

Međutim, Komisija preporučuje da, osim osiguranja da se ciljevi očuvanja temelje na činjenicama, sve zainteresirane strane – neovisno o tome radi li se o vlasnicima ili upraviteljima zemljišta ili nevladinim organizacijama koje se bave očuvanjem – budu uključene u postupak određivanja ciljeva očuvanja. Time će se pomoći definirati realistični i ostvarivi ciljevi očuvanja.

Vlasnici i upravitelji zemljišta općenito jako dobro znaju koje su metode upravljanja njihovim područjem u prošlosti dovele do uspjeha ili neuspjeha u pogledu očuvanja, no važno je omogućiti i širi dijalog između nadležnih tijela i ključnih dionika o tome kako najbolje odrediti ciljeve očuvanja i mjere specifične za pojedino područje. Raspravom o značaju pojedinog područja, njegovoj ulozi i ciljevima očuvanja te jasnim informacijama o tome pridonijet će se i poboljšanju upućenosti i uključenosti svih zainteresiranih strana.

17. Gdje mogu pronaći više informacija o ciljevima očuvanja pojedinog područja?

Svaka država ima vlastiti mehanizam objavljivanja ciljeva očuvanja svojih područja. Oni se mogu navesti u odluci ili aktima o određivanju područja ili u pratećim dokumentima. Može ih se objaviti na internetskim stranicama nadležnog tijela za zaštitu okoliša. Obično se mogu naći i u planovima upravljanja područjem mreže Natura 2000, gdje su i dodatno objašnjeni, ili u sličnim instrumentima ako oni postoje. Komisija preporučuje da države članice objave lako dostupne informacije o ciljevima očuvanja mreže Natura 2000 u obliku koji bi bio relevantan i lako razumljiv vlasnicima i upraviteljima zemljišta.

18. Kako mogu znati koje aktivnosti jesu, a koje nisu u skladu s mrežom Natura 2000 ako nisu utvrđeni nikakvi ciljevi očuvanja?

Državna tijela trebala bi utvrditi ciljeve očuvanja za sva područja mreže Natura 2000. No, može se dogoditi da taj postupak kasni i da ciljevi očuvanja još uvijek ne postoje.

U tom slučaju nadležna tijela odgovorna su za obavješćivanje dionika o implikacijama proglašenja nekog područja područjem mreže Natura 2000. Osobito ih trebaju obavijestiti o tome trebaju li se neke aktivnosti mijenjati ili ukinuti kako bi se spriječilo pogoršanje područja ili koje bi aktivnosti trebalo promicati kako bi se poboljšalo stanje očuvanosti područja. Standardni obrazac (SDF) predstavlja koristan izvor informacija o tome zašto je neko područje određeno. Svaki put kada se donose upravljačke odluke, trebalo bi potražiti informacije u tom obrascu (npr. kada se pišu dokumenti o gospodarenju ili ako se planiraju nova ulaganja).

Najmanji uvjet jest poduzimanje potrebnih koraka kako bi se spriječilo pogoršanje stanja svih značajnih staništa i vrsta prisutnih na nekom području, u skladu sa SDF-om. Ako ne postoje znanstveni podaci, situaciji bi se trebalo pristupiti s oprezom.

Detaljni podaci o zahtjevima za pojedino područje mogu se, ako postoje, pronaći i u planovima upravljanja područjima mreže Natura 2000 ili u drugim relevantnim dokumentima (tj. dokumentima o ciljevima očuvanja, aktima o proglašenju područja itd.).

Države članice obično iznose detaljne informacije o svojim područjima mreže Natura 2000, uključujući razloge proglašenja, ciljeve očuvanja, planove upravljanja i mjere za očuvanje, koje se javno objavljuju na internetskim stranicama i ostalim sredstvima oglašavanja (npr. preko lokalnih upravnih tijela). Neke države pružaju i posebne detaljne podatke zemljoposjednicima i ključnim korisnicima zemljišta na svakom području mreže Natura 2000 (npr. s pomoću posebnih obavijesti, kao što je slučaj u Ujedinjenoj Kraljevini, ili osnivanjem lokalnih skupina ili odbora u kojima su ključni dionici od samog početka uključeni u upravljanje područjima, kao što je slučaj u Francuskoj i ostalim državama članicama EU-a). Zemljoposjednici i korisnici zemljišta mogu se obratiti i lokalnim tijelima za očuvanje kako bi saznali više o područjima mreže Natura 2000.

Upravljanje područjima mreže Natura 2000

19. Tko je odgovoran za utvrđivanje mjera za očuvanje?

Za određivanje mjera za očuvanje u područjima mreže Natura 2000 odgovorna su nadležna tijela u svakoj državi članici. U skladu s Direktivom o staništima (članak 6. stavak 1.): „Za posebna područja očuvanja, države članice utvrđuju potrebne mjere za očuvanje koje prema potrebi uključuju odgovarajuće planove upravljanja, posebno priređene za ta područjima ili integrirane u druge razvojne planove te odgovarajuće zakonske, administrativne ili ugovorne mjere koje odgovaraju ekološkim zahtjevima prirodnih stanišnih tipova iz Priloga I. i vrstama iz Priloga II. koji su prisutni na tim područjima”.

Potrebne mjere očuvanja uspostavljaju države članice za sva posebna područja očuvanja, a taj se općeniti sustav za očuvanje primjenjuje na sve stanišne tipove iz Priloga I. i vrste iz Priloga II. prisutne na tom području, osim onih koji su utvrđeni kao beznačajni u standardnom obrascu za mrežu Natura 2000.

Komisija je donijela smjernice o utvrđivanju mjera za očuvanje područja mreže Natura 2000 i objavila je preispitivanje odredbi članka 6. stavka 1. i njihove praktične primjene u različitim državama članicama.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu obveze poduzimanja potrebnih mjera očuvanja na područjima mreže Natura 2000.

20. Na koji se način utvrđuju i određuju mjere za očuvanje područja mreže Natura 2000? Do kada se trebaju početi provoditi?

Mjere za očuvanje praktične su radnje koje se trebaju provesti kako bi se postigli ciljevi očuvanja na nekom području. Moraju biti usklađene s ekološkim zahtjevima stanišnih tipova i vrsta prisutnih na tom području. Pri utvrđivanju mjera za očuvanje moraju se uzeti u obzir gospodarski, društveni i kulturni kontekst te regionalne i lokalne karakteristike. To načelo čini temelj Direktive o staništima (članak 2.).

Kako bi se utvrdile potrebne mjere za očuvanje, ključno je imati opsežne podatke o postojećim uvjetima na nekom području te o stanju očuvanosti, prijetnjama, pritiscima i potrebama vrsta i stanišnih tipova i o sveukupnom društveno-gospodarskom kontekstu (postojeća namjena zemljišta i vlasništvo, interesi dionika, tekuće gospodarske aktivnosti itd.)

Mjere za očuvanje, kao i ciljevi očuvanja, obično se odnose na pojedino područje i moraju se utvrditi za svako pojedino područje. Razlog tomu jest činjenica što svako područje mreže Natura 2000 predstavlja poseban skup biotičkih, abiotičkih i društveno-gospodarskih uvjeta koji se mogu znatno razlikovati od jednog područja do drugog, čak i kada se na njima nalaze iste vrste i ista staništa.

Države članice imaju najviše šest godina od trenutka proglašenja određenog područja područjem od značaja za Zajednicu (SCI) za određivanje nužnih mjera za očuvanje i područje proglase posebnim područjem očuvanja (SAC). Tijekom tih šest godina trebali bi se prikupiti svi potrebni podaci o tom području te bi se trebalo obavijestiti sve interesne skupine te s njima raspravljati i pregovarati o tome koje bi mjere bile najprikladnije kako bi se postigli ciljevi očuvanja određeni za to područje.

Direktivama o prirodi ne propisuje se na koji bi se način to trebalo učiniti, već svaka država članica odlučuje o obliku i metodama provedbe odredbi tih direktiva.

Komisija je donijela smjernice o utvrđivanju mjera za očuvanje područja mreže Natura 2000.

21. Kakve se mjere očuvanja mogu uvesti?

Kako je prethodno navedeno, o tome se odlučuje za svaki pojedinačni slučaj zasebno s obzirom na ekološke, ali i društveno-gospodarske okolnosti područja. Te se mjere mogu kretati:

  • od „nikakvih”, tj. nisu potrebne nikakve dodatne mjere osim da se nastavi upravljati područjem na način kako je njime upravljano dosad,
  • preko „jednostavnih”, kao što je sprečavanje uznemiravanja tijekom sezone razmnožavanja, održavanje redovite košnje ili povećanje količine mrtvog drva u šumi,
  • sve do „opsežnih” mjera obnavljanja koje uključuju, na primjer, potpuno uklanjanje neautohtonih vrsta ili hidrološko obnavljanje močvare.

U nekim se slučajevima i izostanak intervencije i stroga zaštita mogu smatrati mjerom očuvanja, osobito za staništa i vrste koji su vrlo osjetljivi na bilo kakvu ljudsku intervenciju i zahtijevaju strogo zaštićena utočišta kako bi se zajamčio njihov opstanak.

Komisija je objavila pregled pristupâ za uspostavu mjera očuvanja u različitim državama članicama i brojne primjere različitih mjera očuvanja koje su provedene u različitim društveno-gospodarskim okolnostima diljem EU-a.

Na područjima mreže Natura 2000 mogu biti potrebne različite vrste mjera, uključujući aktivnosti obnavljanja koje zahtijevaju obavljanje radova u određeno vrijeme, kao što su radovi na obnavljanju hidrologije močvare, ponovna sadnja određenih vrsta, ponovno uvođenje ili jačanje populacija, postavljanje potrebne infrastrukture itd. Jednako tako, može biti potrebna povremena provedba redovitih aktivnosti na određenom području kako bi se zadržao ili poboljšao status očuvanja nekih staništa ili populacije određene vrste. Takve aktivnosti mogu obuhvaćati, na primjer, košnju ili ispašu travnjaka, redovito uklanjanje makije, upravljanje hidrološkim režimima za močvarna područja itd. Osim toga, može biti potreban nadzor, čuvarska služba ili patroliranje kako bi se zajamčila prikladna zaštita određenih područja.

Izrada potrebnih mjera zahtijeva pažljivo planiranje i izradu detaljnih nacrta i tehničkih specifikacija kako bi se zajamčila njihova točna provedba. Praćenje je isto tako često dio planiranih mjera očuvanja jer postoji potreba za naknadnim praćenjem i ocjenjivanjem postignutih rezultata kako bi se procijenila djelotvornost mjera i uvele potrebne prilagodbe gdje je to potrebno.

Konačno, provedba mjera očuvanja u područjima mreže Natura 2000 najbolje se postiže ako je popraćena prikladnim informacijama i podizanjem razine osviještenosti stanovništva koje živi u tom području, a osobito glavnih dionika i interesnih skupina na koje se odnose akcije ili koji sudjeluju u njihovoj provedbi. Podizanje razine osviještenosti korisno je i ako su područja otvorena za pristup i korištenje trećim osobama, odnosno osobama koje nisu vlasnici zemljišta, zakupci ili javna tijela vlasti. Podizanje razine osviještenosti i razumijevanja među osobama koje koriste ta područja može biti jedna od najvažnijih strategija upravljanja.

22. Što su planovi upravljanja područjima mreže Natura 2000 i jesu li oni obvezni?

Kako bi se omogućilo da se područjima upravlja na jasan i transparentan način, Europska komisija svakako potiče države članice da razviju planove upravljanja područjima mreže Natura 2000 u bliskoj suradnji s lokalnim dionicima. Nadležna tijela za mrežu Natura 2000 odgovorna su za donošenje planova upravljanja područjima mreže Natura 2000. Plan upravljanja predstavlja čvrst i djelotvoran okvir za provedbu i naknadno praćenje mjera za očuvanje.

Iako nisu obvezni u skladu s Direktivom o staništima, planovi upravljanja područjima mreže Natura 2000 vrlo su korisni alati jer se u njima:

  • iznosi potpun popis ciljeva očuvanja, ekološkog stanja i ekoloških zahtjeva staništa i vrsta prisutnih na određenom području kako bi svima bilo jasno što je predmet očuvanja i zašto;
  • iznosi analiza društveno-gospodarskog i kulturnog konteksta tog područja i interakcije između različitih upotreba zemljišta i prisutnih staništa i vrsta;
  • iznosi okvir za otvoren dijalog između svih interesnih skupina i pomažu postići konsenzus o dugoročnom upravljanju područjem te izgraditi svijest o zajedničkim zaslugama za rezultate;
  • pokušavaju pronaći praktična rješenja za upravljanje koja su održiva i koja se bolje mogu uklopiti u ostale prakse upotrebe zemljišta;
  • naposljetku, ti planovi omogućuju određivanje pojedinačnih odgovornosti različitih društveno-gospodarskih dionika, nadležnih tijela i nevladinih organizacija za provedbu potrebnih i utvrđenih mjera za očuvanje.

Planovi upravljanja područjima mreže Natura 2000 mogu se osmisliti za pojedino područje ili se mogu integrirati u ostale planove razvoja, pod uvjetom da su ciljevi očuvanja mreže Natura 2000 jasno uključeni u takve planove.

23. Postoje li alati za pomoć pri pripremi planova upravljanja područjima mreže Natura 2000?

Smjernice za pripremu planova za upravljanje područjima mreže Natura 2000, za izradu mjera za očuvanje te za planiranje upravljanja na područjima mreže Natura 2000 dostupne su na internetskim stranicama Europske komisije2 te u mnogim državama.

Moguće je dobiti i financijsku potporu iz strukturnih fondova EU-a (Europski fond za regionalni razvoj, Kohezijski fond), Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) i iz programa LIFE za izradu, ažuriranje i provedbu planova za područja mreže Natura 2000.

Znatna sredstva u prošlosti su povučena iz tih europskih fondova za pripremu planova upravljanja područjima mreže Natura 2000, npr. iz EPFRR-a u Francuskoj, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i nekim njemačkim pokrajinama; iz EFRR-a u Grčkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Italiji; iz Kohezijskog fonda u Litvi, i iz programa LIFE u Cipru, Mađarskoj, Litvi i mnogim drugim zemljama. Ta sredstva upotrebljavat će se i u budućnosti za izmjene i ažuriranje planova upravljanja ovisno o nacionalnim provedbenim programima.

24. Na koji se način utvrđuju ekološki zahtjevi stanišnih tipova i vrsta? Znači li sama prisutnost vrste / stanišnog tipa od značaja za EU promjene u upravljanju tim područjem?

Ekološki zahtjevi stanišnih tipova i vrsta uključuju sve ekološke potrebe, uključujući abiotičke i biotičke čimbenike, koje se smatraju nužnima za osiguravanje očuvanja stanišnih tipova (tj. karakteristična struktura staništa i funkcije potrebne za njegovo dugoročno održavanje, tipične vrste u tom staništu itd.) i vrsta prisutnih na određenom području, uključujući njihove odnose s fizičkom okolinom (zrak, voda, tlo, vegetacija itd.).

Ti se zahtjevi temelje na znanstvenim spoznajama i potrebno ih je posebno određivati za svaki pojedinačni slučaj, što znači da se ekološki zahtjevi mogu razlikovati od jedne vrste ili jednog stanišnog tipa do drugoga na istom području, ali i za istu vrstu ili stanišni tip na dva različita područja. Oni se razmatraju odvojeno od društveno-gospodarskih čimbenika.

U svrhu boljeg upravljanja mogu se konzultirati dostupni nacionalni i regionalni izvori informacija o ekološkim zahtjevima stanišnih tipova i vrsta od značaja za EU. Komisija je objavila i smjernice za upravljanje nekim staništima i vrstama, koje sadrže relevantne informacije u tom smislu.

25. Na područjima mreže Natura 2000 često se mogu pronaći vrste i staništa koji se ne spominju u Direktivi o staništima i Direktivi o pticama. Trebaju li se odrediti posebne mjere za očuvanje i takvih vrsta i staništa?

Uglavnom ne; kada je riječ o usklađenosti s odredbama Direktive o staništima i Direktive o pticama, jedino se za vrste i stanišne tipove koje su zaštićene tim dvjema direktivama i koje su prisutne na području mreže Natura 2000 moraju odrediti mjere za očuvanje. Međutim, vrste koje same nisu zaštićene Direktivom o staništima, ali su tipične za stanišni tip iz Priloga I. ili su nužne za očuvanje vrste od značaja za Zajednicu (na primjer mravi ako su mravinjaci nužni za prehranu određenih vrsta ptica), zahtijevaju pozornost. Nadležna tijela trebala bi biti u mogućnosti pružiti relevantne informacije.

Osim toga, pri upravljanju područjima mogu se uzeti u obzir i ostale vrste i ostali stanišni tipovi koji nisu zaštićeni Direktivama EU-a o prirodi. Države članice, odnosno pojedinačni vlasnici i upravitelji mogu osmisliti ciljeve očuvanja i/ili mjere i za vrste i staništa koji nisu navedeni u tim dvjema direktivama, npr. za staništa i vrste koji su zaštićeni ili ugroženi na nacionalnoj ili regionalnoj razini.

26. Jesu li mjere za očuvanje na područjima mreže Natura 2000 obvezne?

Postupak utvrđivanja potrebnih mjera za očuvanje za svako područje mreže Natura 2000 nije neobvezna odredba; obvezna je za sve države članice. To znači da se za svako područje mreže Natura 2000 moraju utvrditi i provesti one mjere koje se procijene potrebnima (Sud EU-a, predmet C-508/04).

Međutim, korisno je razlikovati one mjere koje se smatraju potrebnima za očuvanje i obnavljanje vrsta i stanišnih tipova koji su prisutni na području od onih koje se smatraju poželjnima i koje „bi bilo dobro provesti ako postoje sredstva i mogućnosti za to”. Potonje mjere najbolje bi bilo tako i odrediti u planu upravljanja područjem mreže Natura 2000 te bi ih istodobno trebalo smatrati mjerama najbolje prakse usmjerenima na poboljšanje ukupne razine bioraznolikosti na predmetnom području iako nisu dio obveznih zahtjeva za to područje.

Provedba mjera za očuvanje ne znači uvijek aktivno upravljanje ili mjere obnavljanja, poput uklanjanja invazivnih stranih vrsta ili diversifikacije dobne strukture šumske sastojine. Može uključivati i zaštitne mjere kao što su sprečavanje uznemiravanja vrste tijekom sezone razmnožavanja.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu obveze poduzimanja potrebnih mjera očuvanja na područjima mreže Natura 2000.

27. U kojem se obliku donose mjere za očuvanje?

Mjere očuvanja trebaju se opisati dostatno detaljno kako bi se osigurala njihova uspješna provedba. Valja navesti njihovu lokaciju, opis sredstava i alata potrebnih za njihovu provedbu te informacije o ulogama i odgovornostima uključenih subjekata. Preporučuje se jasno opisivanje mjera očuvanja kako bi bile razumljive što većem broju ljudi.

Nadalje, preporučuje da se mjere očuvanja preispitaju i prilagode kada je to potrebno, npr. na temelju stvarnih rezultata već provedenih mjera. Važno je navesti i procijenjene troškove te dostupna financijska sredstva te odrediti vremenski okvir za ocjenu stvarne provedbe i prikladnosti poduzetih mjera za postizanje ciljeva očuvanja.

28. Tko odlučuje koje su mjere za očuvanje potrebne? Provodi li se savjetovanje s dionicima?

Odluku o tome koje su mjere za očuvanje potrebne donose nadležna tijela u svakoj pojedinoj zemlji. Direktivama o prirodi ne propisuje se tip mjera za očuvanje koje bi se trebale provesti; jedino što se njima određuje jest da mjere moraju biti usklađene s ekološkim zahtjevima vrsta i stanišnih tipova koji su prisutni na nekom području. Svakoj državi članici daje se sloboda da osmisli i provede tip mjera koje smatra najprikladnijima i najdjelotvornijima za svoja područja mreže Natura 2000.

Međutim, Komisija preporučuje da, uz osiguravanje da se mjere za očuvanje temelje na suvremenim i kvalitetnim saznanjima, upravitelji ili vlasnici zemljišta te ostale zainteresirane strane – predstavnici lokalnih zajednica ili nevladinih organizacija koje se bave očuvanjem – budu aktivno uključeni u postupak određivanja potrebnih mjera za očuvanje i pripreme planova upravljanja područjima mreže Natura 2000.

Posebno se preporučuje da vlasnici i upravitelji zemljišta već u ranoj fazi budu uključeni u izradu mjera očuvanja specifičnih za neko područje. Njihovim sudjelovanjem u planiranju i pripremi mjera za očuvanje područja mreže Natura 2000 omogućuje se da i ostali imaju koristi od njihova stručnog znanja, a to je i odlična prilika da ih se aktivno uključi u provedbu tih mjera za očuvanje. Trenutačna dobra praksa uključuje osiguravanje aktivnog doprinosa svih relevantnih dionika, npr. osnivanjem upravljačkih skupina ili odbora.

Dobra komunikacija od samog početka olakšat će pronalaženje kompromisa i uspostavljanje sinergije između onoga što je već učinjeno i onoga što se može popraviti. Time će se vjerojatno smanjiti troškovi i uštedjeti vrijeme. Nadalje, šanse za uspjeh bit će veće jer će se potaknuti različite dionike i omogućiti im da se aktivnije i s više motivacije uključe u upravljanje svojim područjem mreže Natura 2000.

Nakon što se utvrde, o mjerama očuvanja treba obavijestiti javnost (npr. putem internetskih stranica, u lokalnim medijima, u službenim zapisnicima lokalnih tijela).

29. Kako odlučivati kad je riječ o mjerama za očuvanje koje bi mogle imati pozitivan učinak na određeno stanište ili određenu vrstu, ali bi mogle pridonijeti pogoršanju stanja nekog drugog stanišnog tipa ili neke druge vrste?

Može se dogoditi da će određena mjera za očuvanje imati pozitivan utjecaj na jednu vrstu ili jedno stanište, dok će na neke druge imati negativan utjecaj. Na primjer, donošenje odluke o uklanjanju invazivne vrste može značiti i uništavanje staništa za neke ptice. Manji su kompromisi česti, a dobro promišljeni ciljevi očuvanja pomoći će u donošenju ispravnih odluka. Važno je da se u skladu s tim ciljevima utvrdi koji su prioriteti mjera za očuvanje karakteristični za pojedino područje i da se ocijene mogući pozitivni i negativni utjecaji predviđenih mjera na te prioritete.

Kompromisi se često mogu izbjeći ili smanjiti ako se mjere provedu pravodobno i ako ih se usmjeri na određene dijelove područja ili čak ako se utjecaj na jednom dijelu područja kompenzira mjerama za očuvanje za isto stanište ili istu vrstu na drugom dijelu.

30. Mogu li različita područja mreže Natura 2000 imati slične mjere za očuvanje?

Mjere za očuvanje moraju odgovarati ciljevima očuvanja određenima za svako područje i obično su karakteristične za pojedino područje. Međutim, na različitim područjima mreže Natura 2000 koja imaju slične osobine i ciljeve možda će biti potrebne slične mjere. U takvim slučajevima mjere za očuvanje mogu se provoditi i zajedno (npr. plan upravljanja područjem mreže Natura 2000 može obuhvaćati nekoliko područja u kojima su potrebne slične mjere).

31. Na koji se način potrebne mjere očuvanja trebaju provoditi?

Nadležna tijela moraju odlučiti koji je najbolji način provedbe potrebnih mjera za očuvanje utvrđenih za njihova područja mreže Natura 2000. U Direktivi se jednostavno navodi da te mjere mogu uključivati prikladne zakonodavne, administrativne ili ugovorne mjere. Države članice same imaju pravo izabrati neke od tih mjera u skladu s načelom supsidijarnosti.

Međutim, države članice moraju odabrati najmanje jednu od triju kategorija i zajamčiti da mogu postići ciljeve očuvanja s pomoću sljedećih mjera:

  • Zakonodavne mjere: obično se donose u skladu s postupovnim pravom i u njima se mogu odrediti posebni zahtjevi u vezi s aktivnostima koje se mogu dopustiti, ograničiti ili zabraniti na nekom području.
  • Administrativne mjere: na taj način mogu se odrediti relevantne odredbe povezane s provedbom mjera za očuvanje ili odobravanjem ostalih aktivnosti na nekom području.
  • Ugovorne mjere: uključuju sklapanje ugovora ili sporazuma, obično između upravljačkih tijela i zemljoposjednika ili korisnika zemljišta na nekom području.

Ne postoji hijerarhija između navedenih triju kategorija. Stoga, države članice mogu birati hoće li na nekom području mreže Natura 2000 provoditi samo jednu kategoriju mjera (npr. samo ugovorne mjere) ili kombinaciju mjera (npr. kombinaciju zakonodavnih i ugovornih mjera). Jedini obvezujući uvjeti jesu da mjere budu prikladne, odnosno da se njima sprečava pogoršanje staništa ili značajno uznemiravanje vrste za koje je to područje i određeno (u skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive o staništima) te da mjere budu usklađene s ekološkim zahtjevima staništa i vrsta prisutnih na tom području (u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive o staništima). Takvi ekološki zahtjevi mogu biti jednostavno zaštita od pogoršanja ili aktivno obnavljanje povoljnih struktura i funkcija ekosustava ovisno o stvarnom stupnju očuvanosti vrsta i staništa o kojima je riječ.

Proaktivne mjere za očuvanje ili obnavljanje mogu se postići ugovornim odnosima s vlasnicima zemljišta i upraviteljima, uključujući sporazume o tome kako bi se trebali pokriti troškovi mjera koje premašuju pravne obveze. Dodatni troškovi trebaju se pokriti adekvatnim financiranjem koliko je to moguće, a izgubljeni dohodak zbog nametnutih ograničenja upotrebe trebalo bi kompenzirati. Stupanj kompenzacije ovisit će o prirodi nametnutih ograničenja, o stvarnim gubicima i o lokalnim okolnostima.

Isplate u okviru mreže Natura 2000 te za poljoprivredno-okolišne i šumsko-okolišne mjere u okviru politike ruralnog razvoja služe kao dobar primjer za to kako sklopiti ugovore i sporazume s vlasnicima zemljišta za upravljanje na njihovim područjima u cilju osiguravanja očuvanja staništa i vrsta. Iako se iz mjera u okviru mreže Natura 2000 mogu nadoknaditi dodatni troškovi i izgubljeni dohodak koji proizlazi iz obveza mreže Natura 2000, iz poljoprivredno-okolišnih i šumsko-okolišnih mjera mogu se financirati dodatne obveze koje premašuju te osnovne obveze.

32. Na koji se način mogu uključiti ili pridonijeti vlasnici i upravitelji zemljišta?

Vlasnici zemljišta i lokalni upravitelji zemljišta imaju ključnu ulogu u provedbi mreže Natura 2000. Oni poznaju svoje zemljište i imaju veliko iskustvo u provedbi praktičnih mjera na terenu te su stoga ključni partneri za razvoj i uspješnu provedbu mreže Natura 2000.

Mreža Natura 2000 prepoznaje da su ljudi sastavni dio prirode i da su partnerstva nužna za postizanje ciljeva očuvanja. Svatko ima ulogu u postizanju uspjeha mreže Natura 2000 neovisno o tome je li riječ o javnim tijelima, privatnim zemljoposjednicima i korisnicima, investitorima, nevladinim organizacijama koje se bave očuvanjem, znanstvenim stručnjacima, lokalnoj zajednici ili građanima općenito.

Stvaranje partnerstava i povezivanje ljudi korisno je i u praktičnom smislu. Mnoga područja u mreži Natura 2000 odavno su bila u nekom obliku aktivne upotrebe i kao takva čine sastavni dio šireg okoliša. Mnoga su područja značajna za prirodu upravo zbog načina na koji se njima upravljalo do sada te će stoga biti važno osigurati da se te aktivnosti nastave i u budućnosti.

Direktivom o staništima na taj se način podržava načelo održivog razvoja i integriranog upravljanja. Cilj Direktive nije isključivanje društveno-gospodarskih aktivnosti iz područja mreže Natura 2000, već osigurati da ih se provodi na način kojim se pruža sigurnost i potpora značajnim vrstama i staništima koji su prisutni na tim područjima te da se održava ukupno dobro stanje prirodnih ekosustava.

Međutim, potrebno je napomenuti i da su neke šume uključene u mrežu Natura 2000 oblikovane prirodnim procesima uz nikakav ili vrlo malen ljudski utjecaj te bi stoga upravljanje u takvim šumama trebalo biti usmjereno na očuvanje tog visokog stupnja prirodnosti.

Direktivom o staništima utvrđuje se okvir za djelovanje te ukupni ciljevi koje je potrebno postići, ali se svakoj državi članici prepušta odluka kako najbolje upravljati pojedinim područjima mreže Natura 2000 uz savjetovanje s lokalnim dionicima. Snažan naglasak stavlja se na pronalazak lokalnih rješenja za lokalne probleme upravljanja uz istodobnu usmjerenost na zajednički ukupni cilj – održavanje stanišnih tipova i vrsta od interesa Zajednice na povoljnoj razini očuvanosti ili njihov povratak na tu povoljnu razinu.

33. Postoje li alati za podršku provedbi mjera za očuvanje, za podizanje osviještenosti ili stvaranje kapaciteta među dionicima?

Pri provedbi mreže Natura 2000 trebalo bi predvidjeti postupke izgradnje lokalnih kapaciteta za upravljanje područjima mreže Natura 2000. Svakako se preporučuje da nadležna nacionalna ili regionalna tijela pružaju savjetodavne usluge i čine ih dostupnima svim stranama uključenima u provedbu planova upravljanja područjima mreže Natura 2000 ili u provedbu mjera za očuvanje. Neke države članice već pružaju takve usluge.

Participativno planiranje zahtijeva pružanje relevantnih informacija svim zainteresiranim stranama i omogućivanje interdisciplinarnih, tehnički dobro utemeljenih djelovanja. Dakako, uvid se temelji na dostupnoj količini i kvaliteti informacija. To zahtijeva određivanje ciljnih skupina i ad hoc planiranje osiguravanja potrebnih informacija upotrebom različitih alata i materijala koji su prikladni za svaku skupinu. Važno je uzeti u obzir njihovo razumijevanje ciljeva i mjera očuvanja mreže Natura 2000 te ispraviti bilo kakve nesporazume.

Biogeografski proces mreže Natura 2000 pokrenut je u cilju olakšavanja razmjene informacija i najboljih praksi za upravljanje mrežom Natura 2000 i razvoja suradnje u svim državama članicama i regijama. Financijska sredstva iz fondova EU-a dostupna su za povećavanje kapaciteta za provedbu prikladnih mjera za očuvanje koje uključuju ključne lokalne dionike kao što su poljoprivrednici i vlasnici šuma, osobito u okviru EPFRR-a, ali i u okviru programa LIFE i ostalih programa financiranja.

Sprečavanje pogoršanja stanja područja mreže Natura 2000

34. Što znači u praksi da se ne bi smjelo dopustiti pogoršanje stanja područja?

Na temelju Direktive o staništima (članak 6. stavak 2.) države članice imaju obvezu poduzeti odgovarajuće korake kako bi spriječile pogoršanje prirodnih staništa i značajno uznemiravanje vrsta za koje su ta područja određena. U Direktivi o pticama (članak 4. stavak 4.) zahtijeva se općenito sprečavanje pogoršanja stanja staništa ptičjih vrsta.

U tom kontekstu „poduzimanje odgovarajućih koraka” znači da država članica treba donijeti potrebne zakonske i/ili ugovorne mjere kako bi zajamčila da će pogoršanje prirodnih staništa i značajno uznemiravanje vrsta za koje je područje određeno biti izbjegnuti.

Jasno je da će vlasnici/upravitelji/korisnici zemljišta morati poštovati sve zakonski obvezujuće odredbe donesene u tom smislu na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini (npr. postupak izdavanja dozvola). Ako država članica poduzima samo ugovorne mjere, dužna je zajamčiti da te mjere nisu samo „odgovarajuće” u smislu članka 6. stavka 2., nego da se zaista provode na način da se mogu spriječiti pogoršanja prirodnih staništa i značajno uznemiravanje vrsta.

  • „Odgovarajući koraci” koje moraju poduzeti države članice nisu ograničeni samo na namjerna djelovanja, nego bi se trebali odnositi na sve situacije koje bi se mogle slučajno dogoditi (požar, poplava itd.) ako se takva situacija može predvidjeti i ako su poduzete mjere opreza u cilju smanjenja rizika za to područje. Nepredvidive prirodne poremećaje koja čine dio dinamike ekosustava ne bi trebalo smatrati pogoršanjem (oluje, požari, poplave itd.).
  • Zahtjev da države članice poduzmu „odgovarajuće korake” nije ograničen samo na sprečavanje ljudskog djelovanja, već uključuje i određene prirodne tijekove razvoja koji mogu prouzročiti pogoršanje stanja očuvanosti vrste i staništa. Na primjer, u slučaju prirodne sukcesije koja se odvija u poluprirodnim stanišnim tipovima trebat će se poduzeti mjere kojima će se zaustaviti taj proces ako je vjerojatno da će on imati negativan utjecaj na vrste i stanišne tipove za koje je to područje određeno (presuda Suda EU-a C-06/04). Ta se odredba ne odnosi na situacije u kojima aktivno upravljanje ne može imati utjecaj na proces (npr. pogoršanje potaknuto klimatskim promjenama).
  • Taj se zahtjev odnosi i na aktivnosti koje su već postojale na tom području prije nego je uključeno u mrežu Natura 2000. To znači da će se tekuće aktivnosti možda morati zabraniti ili izmijeniti ako imaju negativan utjecaj na područje (presuda Suda EU-a C-404/09).
  • Ako je to potrebno, države članice moraju osigurati da se odgovarajuće mjere za sprečavanje pogoršanja provode i izvan područja ako postoji rizik od negativnog utjecaja na staništa ili vrste prisutne na tom području.
  • Mjere potrebne za sprečavanje pogoršanja određenog područja trebale bi se provesti prije pojave jasnih pokazatelja pogoršanja (presude Suda EU-a C-355/90 i C-117/00).

U praksi to znači da vlasnici/upravitelji/korisnici zemljišta u okviru mreže Natura 2000 moraju izbjegavati sve radnje koje će imati negativan učinak na ekološku strukturu i funkcije zaštićenih staništa ili na prikladnost staništa za zaštićene vrste (npr. kao mjesta za hranjenje, odmor ili razmnožavanje). To ujedno znači da je potrebno izbjegavati sve radnje koje mogu prouzročiti značajno uznemiravanje zaštićenih vrsta, osobito tijekom razdoblja njihova razmnožavanja, odmora ili hranjenja.

Pitanje hoće li neka aktivnost u stvarnosti dovesti do pogoršanja područja ili neće, ovisit će i o sveukupnim ekološkim uvjetima na tom području i o stupnju očuvanosti vrsta i stanišnih tipova prisutnih na tom području. Ako postoji vjerojatnost negativnog utjecaja, moraju se poduzeti preventivne mjere. Ako postoji sumnja u pogledu utjecaja pojedine mjere, situaciju treba pažljivo razmotriti.

Stoga se uvijek preporučuje analiza svakog pojedinog slučaja. Odgovarajuće mjere, propisi ili uvjeti mogu se navesti, na primjer, u razradi planova upravljanja kako bi se osiguralo da se neke tekuće aktivnosti provode na način kojim bi se spriječilo svako uznemiravanje vrste ili pogoršanje staništa od značaja za EU.

Osim toga, potrebno je uzeti u obzir i neizravne učinke. Možda će biti potrebno provesti neke preventivne mjere kako bi se izbjeglo pogoršanje prouzročeno vanjskim čimbenicima ili ugrozama, kao što su šumski požari, uzvodno zagađenje vode itd., do kojih može doći izvan područja mreže Natura 2000, ali koji mogu utjecati na područje.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu obveze poduzimanja odgovarajućih koraka kako bi se spriječilo propadanje prirodnih staništa i značajno uznemiravanje vrsta za koje je područje određeno.

35. Mora li postojeće upravljanje biti u skladu s ciljevima očuvanja područja mreže Natura 2000?

Da. U skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive o staništima mora se spriječiti svako pogoršanje staništa i značajno uznemiravanje vrsta za koje je to područje određeno. To se odnosi i na aktivnosti koje su već bile prisutne na tom području u trenutku kada je uključeno u mrežu Natura 2000. Ako takva postojeća aktivnost na području mreže Natura 2000 prouzročuje pogoršanje prirodnih staništa ili uznemiravanje vrsta za koje je to područje određeno, ona se mora regulirati odgovarajućim mjerama kako bi se zaustavilo pogoršanje na temelju članka 6. stavka 2. ili proaktivnim mjerama za očuvanje utvrđenima člankom 6. stavkom 1. Direktive o staništima. To može značiti da se negativni utjecaj mora zaustaviti prekidom te aktivnosti ili poduzimanjem mjera za ublažavanje, ovisno o tome što je prikladno. Mogu se predvidjeti neki gospodarski poticaji ili naknade u slučajevima u kojima obveze nametnute vlasnicima šuma prelaze okvire uobičajenih praksi održivog upravljanja šumama.

Na primjer, može se dogoditi da će zbog nekih vrsta ptica koje se gnijezde na nekom području biti potrebno prilagoditi vrijeme obavljanja ili uvesti ograničenje određenih aktivnosti kako bi se spriječilo uznemiravanje vrste tijekom osjetljivog razdoblja ili na osobito osjetljivim područjima kako bi se spriječilo pogoršanje određenih staništa ili prirodnih obilježja prisutnih na tom području.

S druge strane, ondje gdje postojeće radnje imaju pozitivan doprinos, potrebno ih je poboljšati ili optimizirati kako bi se ostvario najveći mogući doprinos aktualnog upravljanja postizanju ciljeva očuvanja.

36. Tko je odgovoran za provedbu obveze o nepogoršanju i za provjeravanje poštovanja te obveze?

Države članice odgovorne su za poduzimanje odgovarajućih mjera radi sprečavanja pogoršanja stanišnih tipova i značajnog uznemiravanja vrsta na područjima mreže Natura 2000 na temelju članka 6. stavka 2. Direktive o staništima. U skladu s nedavnim presudama Suda Europske unije države članice moraju utvrditi namjenski, povezan i potpun pravni okvir kojim će biti moguće osigurati djelotvornu zaštitu područja o kojima je riječ. Same administrativne mjere ili dobrovoljne mjere možda neće biti dovoljne kako bi se ispunila ta svrha.

Na nadležnim je nacionalnim i regionalnim tijelima da provjeravaju da se mjere za sprečavanje pogoršanja i značajnog uznemiravanja provode na zadovoljavajući način. Polazna vrijednost za ocjenu pogoršanja ili uznemiravanja jest stupanj očuvanosti staništa i vrsta u trenutku kada se predložilo da se neko područje proglasi područjem od značaja za Zajednicu. Temelj za usporedbu čine početni uvjeti opisani u standardnom obrascu za mrežu Natura 2000. Države članice prema potrebi mogu obavijestiti Europsku komisiju da je potrebno nadopuniti standardni obrazac za neko područje zbog nekih razloga (npr. bolji znanstveni podaci ili prirodni razvoj). Ako Komisija prihvati prijedlog, situacija opisana u dopunjenom standardnom obrascu postaje nova polazna vrijednost za ocjenjivanje bilo kakvih pogoršanja ili uznemiravanja. U slučaju pogoršanja bit će potrebno obnavljanje staništa i vrsta.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu obveze poduzimanja odgovarajućih koraka kako bi se spriječilo propadanje prirodnih staništa i značajno uznemiravanje vrsta za koje je područje određeno.

Nove aktivnosti u mreži Natura 2000

37. Za kakve je vrste aktivnosti obvezan postupak iz članka 6. stavka 3.? Što se smatra planom ili projektom u kontekstu Direktive o staništima i Direktive o pticama?

U Direktivi o staništima ne definiraju se pojmovi „plan” i „projekt”, no sudska praksa pokazala je da je te pojmove potrebno protumačiti u širem smislu jer je jedini odlučujući element za primjenu članka 6. stavka 3.3 Direktive o staništima pitanje je li vjerojatno da će oni imati značajan utjecaj na neko područje. Kada je riječ o projektima, definicija koja je upotrijebljena u Direktivi o procjeni utjecaja na okoliš sada se primjenjuje i na Direktivu o staništima te u njima projekt označava izvođenje građevinskih radova ili ostalih instalacija ili sustava te sve ostale zahvate u prirodno okruženje i u krajobraz.

U predmetu Waddensea (C-127/02) nadalje se pojasnilo da bi se aktivnosti koje su se povremeno izvodile na području u razdoblju od nekoliko godina, no za koje se izdaje godišnja dozvola na određeno razdoblje, s time da se pri izdavanju svake dozvole mora provesti novo ocjenjivanje mogućnosti nastavka te aktivnosti i područja na kojem će se ona izvoditi, trebale pri svakom traženju dozvole smatrati odvojenim planom ili projektom u smislu Direktive o staništima.

Sud EU-a presudio je da se projektima smatraju i:

  • aktivnosti koje se ponavljaju i aktivnosti manjeg opsega (C-127/02, C-226/08)
  • pojačavanja neke aktivnosti (C-127/02)
  • izmijenjene aktivnosti (C-72/95)
  • aktivnosti izvan područja, ali koje bi mogle imati značajan utjecaj na područje (C-98/03, C-418/04)

i da:

  • mogućnost izuzeća određenih aktivnosti općenito, nije u skladu s člankom 6. stavkom 3. (C-256/98), C-6/04, C-241/08, C-418/04, C-538/09)
  • veličina projekta nije važna jer to samo po sebi ne isključuje mogućnost da će imati značajan utjecaj na zaštićeno područje (C-98/03, C-418/04).

Za potrebe članka 6. stavka 3. i riječ „plan” ima potencijalno vrlo široko značenje. Upućujući se po analogiji na Direktivu 2001/42/EZ o strateškoj procjeni okoliša, u članku 2. točki (a) te Direktive planovi i programi definiraju se na sljedeći način:

„planovi i programi, uključujući i one koje sufinancira Europska zajednica, kao i sve njihove promjene:

  • koji podliježu izradi i/ili usvajanju od strane tijela na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini ili koje je tijelo izradilo za usvajanje u zakonodavnom postupku Parlamenta ili Vlade, i
  • koji su propisani zakonodavnim, regulatornim ili administrativnim odredbama”.

Potreba za provedbom odgovarajuće ocjene prihvatljivosti plana trebala bi stoga ovisiti o prirodi, svrsi i sadržaju plana, a ne o tome naziva li se on „planom”. Primjeri planova koji bi mogli imati značajan utjecaj na neko područje jesu: planovi za korištenje zemljišta i planovi za upravljanje šumama koji se odnose na područja mreže Natura 2000 itd.

Preporučuje se da se u takvim planovima uzmu u obzir i u potpunosti integriraju ciljevi očuvanja mreže Natura 2000 kako bi se spriječili vjerojatni značajni utjecaji na ta područja. U svakom slučaju, na temelju objektivnih argumenata (analitički pregled plana) potrebno je provjeriti i na odgovarajući način dokumentirati da nije vjerojatan bilo kakav negativni utjecaj. Ako je taj uvjet ispunjen, plan ne mora proći kroz potpuni odgovarajući postupak ocjene prihvatljivosti u smislu članka 6. stavka 3. Direktive o staništima.

Valja podsjetiti da planovi ili projekti koji su izravno povezani s upravljanjem s ciljem očuvanja područja mreže Natura ili su za njega potrebni (tj. plan upravljanja područjem mreže Natura 2000) ne moraju prolaziti kroz proces dobivanja dozvole u okviru Direktive o staništima. Općenito se smatra da su učinci takvih mjera na područje mreže Natura 2000 u potpunosti uzeti u obzir tijekom procesa planiranja upravljanja područjem mreže Natura 2000, stoga se ta ocjena prihvatljivosti ne mora ponovno provoditi. Međutim, ako takav plan ili projekt sadržava i element koji nije povezan s očuvanjem, moguće je da će i dalje biti potrebna ocjena prihvatljivosti (C-241/08) ako se ne mogu isključiti mogući značajni utjecaji na predmetno područje.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu sukladnosti s postupkom iz članka 6. stavka 3.

3 Vidjeti Smjernice o odredbama članka 6. stavka 3. Direktive o staništima na adresi: /environment/nature/natura2000/management/docs/art6/natura_2000_assess_en.pdf

38. Ako je riječ o planu ili projektu koji bi mogao imati značajan utjecaj na područje mreže Natura 2000, odbija li se on automatski? Ako ne, koje postupke treba slijediti? Kako funkcionira postupak izdavanja dozvole za nove planove i projekte?

Planovi ili projekti koji bi mogli imati značajan utjecaj na područje mreže Natura 2000 ne odbijaju se automatski. Međutim, moraju proći kroz postupak ocjene prihvatljivosti implikacija koje bi mogli imati za to područje s obzirom na ciljeve očuvanja područja koji se sastoji od nekoliko koraka.

Koraci su sljedeći:

  • Prvi korak: analitički pregled (prethodna ocjena) – tim se početnim korakom utvrđuje treba li plan ili projekt biti podvrgnut postupku ocjene prihvatljivosti ili ne. Ako je vjerojatno da bi mogao imati značajan negativan utjecaj na područje mreže Natura 2000 ili ako se vjerojatnost značajnih utjecaja ne može isključiti, bit će potreban postupak ocjene prihvatljivosti. Preporučuje se da se glavni elementi utvrđeni tijekom faze analitičkog pregleda zabilježe za slučaj da budu potrebni kasnije.
  • : ocjena prihvatljivosti – nakon što je odlučeno da je potrebna ocjena prihvatljivosti, mora se provesti detaljna analiza mogućih utjecaja plana ili projekta – pojedinačno ili u kombinaciji s drugim planovima ili projektima – na cjelovitost područja mreže Natura 2000 s obzirom na ciljeve očuvanja područja.
  • Treći korak: donošenje odluka – ako zaključak ocjene prihvatljivosti glasi da postoji štetan utjecaj na cjelovitost područja, bit će potrebno ispitati mogu li se uvesti preventivne mjere ili mjere za ublažavanje kako bi se eliminirali ti utjecaji.

Te mjere za ublažavanje moraju biti izravno povezane s vjerojatnim utjecajima koji su utvrđeni u postupku ocjene prihvatljivosti i mogu se odrediti tek nakon što cjelokupna ocjena prihvatljivosti bude provedena i zabilježena. Određivanje mjera za ublažavanje utjecaja, kao i sama ocjena prihvatljivosti utjecaja, mora se temeljiti na dobrom razumijevanju predmetnih vrsta i staništa. Mjere za ublažavanje mogu obuhvaćati, među ostalim, promjenu ili ograničenja u pogledu datuma i rasporeda određenih aktivnosti (na primjer, izbjegavanje obavljanja određenih radova tijekom sezone razmnožavanja određene vrste). Ako se tim mjerama za ublažavanje mogu učinkovito eliminirati ili spriječiti utvrđeni štetni utjecaji, projekt se može odobriti. Ako ne, projekt se mora odbiti.

  • Četvrti korak: odstupanja – u članku 6. stavku 4. predviđaju se određena odstupanja od tog općeg pravila. Naime, ako se zaključi da će plan ili projekt imati značajan štetan utjecaj na područje mreže Natura 2000, svejedno ga se može odobriti pod izvanrednim okolnostima i ako ne postoje druge mogućnosti, ako se plan ili projekt smatra potrebnim zbog imperativnih razloga prevladavajućeg javnog interesa i ako država članica poduzme sve kompenzacijske mjere kako bi osigurala zaštitu koherentnosti mreže Natura 2000. U takvim se slučajevima mora obavijestiti Europsku komisiju te je potrebno mišljenje Komisije ako na tom području postoji utjecaj na prioritetne vrste ili prioritetne stanišne tipove.

Vidjeti dijagram o postupku iz članka 6. stavka 3.

39. Kakav je odnos između uvjeta o sprečavanju pogoršanja iz članka 6. stavka 2. i postupka iz članka 6. stavka 3.?

Te dvije odredbe zapravo su „dvije strane iste medalje”. Člankom 6. stavcima 2. i 3. nastoje se spriječiti svi značajni negativni utjecaji na područja mreže Natura 2000. Kada je riječ o članku 6. stavku 2., postoji obveza da se poduzmu odgovarajuće mjere kojima bi se spriječilo „pogoršanje... ili značajno uznemiravanje”. Članak 6. stavak 3. usmjeren je na nove planove ili projekte koji bi mogli „negativno utjecati na cjelovitost područja”. Za razliku od članka 6. stavka 2. u kojemu se ne predviđaju nikakve iznimke, člankom 6. stavkom 4. omogućuju se odstupanja kojima se odobravaju planovi ili projekti s negativnim utjecajima pod strogo ograničenim uvjetima (nepostojanje drugih pogodnih rješenja, imperativni razlozi prevladavajućeg javnog interesa, kompenzacijske mjere itd.). Stoga su ciljevi članka 6. stavaka 2. i 3. u širem smislu slični.

Prema tome, ondje gdje je odobren plan ili projekt bez ispunjavanja uvjeta iz članka 6. stavka 3., vjerojatno će se moći utvrditi i neispunjavanje uvjeta članka 6. stavka 2. To se događa kada se utvrdi pogoršanje staništa ili uznemiravanje vrste za koje je područje o kojem je riječ određeno (predmeti C-304/05, C-388/05 i C-404/09) ). Svi planovi i projekti odobreni na temelju članka 6. stavka 3. i 4. ispunjavat će i uvjete članka 6. stavka 2.

Dostupna je zbirka najvažnijih presuda Suda Europske unije povezanih s člankom 6. Direktive o staništima, uključujući u pogledu sukladnosti s člankom 6. stavcima 2. i 3.

40. Za što se smatra da je obuhvaćeno izrazom „imperativni razlozi prevladavajućeg javnog interesa (IROPI)”?

Izraz „imperativni razlozi prevladavajućeg javnog interesa (IROPI)” odnosi se na situacije u kojima se pokazalo da je predviđeni plan ili projekt neophodan. Riječ „imperativni” znači da je plan ili projekt od ključne važnosti, a ne samo poželjan. Ujedno ukazuje na hitnost, odnosno da je što skorija provedba plana ili projekta u interesu javnosti.

U pogledu izraza „prevladavajućeg javnog interesa”, s obzirom na ciljeve očuvanja iz Direktive valja voditi računa samo o javnim interesima, neovisno o tome promiču li ih javna ili privatna tijela. Javni interes isto tako mora biti prevladavajući, odnosno, plan ili projekt mora biti od dovoljnog značaja da se može razmotriti u odnosu na sveukupni cilj očuvanja Direktive o staništima i Direktive o pticama.

U slučaju da plan ili projekt negativno utječe na integritet područja mreže Natura 2000 na kojem se nalaze takozvani „prioritetni” stanišni tipovi i/ili vrste od značaja za EU, stroži su uvjeti za prevladavajući javni interes. Mogu se opravdati samo ako se imperativni razlozi prevladavajućeg javnog interesa odnose na zdravlje ljudi i sigurnost javnosti ili ako imaju prevladavajuće korisne posljedice za okoliš ili se odnose na druge imperativne razloge za koje je Komisija dala pozitivno mišljenje prije odobravanja plana ili projekta.

41. Je li i za planove ili projekte izvan područja mreže Natura 2000 obvezan postupak iz članka 6. stavka 3.?

U skladu s odredbama članka 6. stavka 3. ocjena prihvatljivosti nije potrebna samo za radnje unutar područja mreže Natura 2000, nego i za „Svaki plan ili projekt koji ... bi na njega mogao imati značajan utjecaj”.

Stoga se postupak iz članka 6. stavka 3. odnosi na sve planove ili projekte, bez obzira na to provode li se na području mreže Natura 2000 ili izvan njega (npr. uzvodno isušivanje).

42. Koja je razlika između ocjene prihvatljivosti (AA) i procjene utjecaja na okoliš (EIA) ili strateške procjene utjecaja na okoliš (SEA)?

Postoji nekoliko sličnosti između ocjene prihvatljivosti (eng. „appropriate assessment“, AA) koja se provodi u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive o staništima i ostalih procjena utjecaja na okoliš, koje se provode u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš ili Direktivom o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš. One se ujedno često provode zajedno u okviru integriranog postupka i obuhvaćaju analogne korake (pregled, procjena, javno savjetovanje, donošenje odluke). Međutim, postoje i brojne značajne razlike.

Svaka ima različitu svrhu i svakom se ocjenjuju učinci uz različit naglasak. U slučaju strateške procjene utjecaja na okoliš/procjene utjecaja na okoliš procjenom se proučavaju utjecaji na životinjski i biljni svijet općenito, dok je ocjena prihvatljivosti izričito usmjerena na zaštićene vrste i stanišne tipove od značaja za EU unutar mreže Natura 2000. Stoga strateška procjena utjecaja na okoliš ili procjena utjecaja na okoliš ne može zamijeniti ili biti nadomjestak za ocjenu prihvatljivosti, a nijedan postupak ne prevladava nad ostalima.

Osim toga, razlikuje se i ishod svakog postupka procjene. U slučaju procjene utjecaja na okoliš ili strateške procjene utjecaja na okoliš nadležna tijela i predlagatelji moraju jednostavno uzeti učinke u obzir. Međutim, kod ocjene prihvatljivosti ishod ocjene pravno je obvezujući za nadležno tijelo. Prema tome, ako se ocjenom prihvatljivosti utvrdi da će nastati negativan učinak ili ako se njome ne može isključiti mogućnost takvog učinka na cjelovitost područja mreže Natura 2000, nadležno tijelo ne može odobriti plan ili projekt u njegovu aktualnom obliku.

Nadalje, postupak izdavanja dozvola u okviru mreže Natura 2000 nije ograničen na određene vrste planova ili projekata. Primjenjuje se na svaki plan ili projekt koji bi mogao imati značajan utjecaj na područje mreže Natura 2000.

Financiranje očuvanja i upravljanja područjima mreže Natura 2000

43. Uključuju li sve mjere za očuvanje mreže Natura 2000 troškove?

Ne uvijek. To uvelike ovisi o tipu mjere i o određenom području na kojemu se provode. Neke mjere za očuvanje ne uključuju ikakve troškove i smanjenje prihoda ili se mogu lako uključiti u svakodnevne upravljačke aktivnosti bez dodatnih troškova ili gubitka prihoda (npr. promjena sastava vrsta šumske sastojine ondje gdje je trenutačni sastav gospodarski i ekološki neodrživ unosom produktivnih vrsta stabala koja odgovaraju prirodnoj vegetaciji ili jednostavno osiguravanjem da se nastavi s postojećim mjerama za upravljanje šumama ondje gdje su se one pokazale korisnima za stvaranje ili održavanje povoljnog stanja očuvanosti vrsta ili stanišnih tipova koji su prisutni na tom području).

Neke mjere za očuvanje čak mogu dovesti i do određenih kratkoročnih ili dugoročnih gospodarskih pogodnosti (npr. stvaranje boljih uvjeta za lovnu divljač, smanjenje štete od divljači, bolje mogućnosti za ribolov zahvaljujući šumarskim aktivnostima koje manje štete rijekama, veće zanimanje turista, jeftinije šumsko-uzgojne metode koje su prihvatljivije za prirodu, poboljšanje stanja tla itd.).

Međutim, neizbježno je da postoje i neke mjere za očuvanje koje uključuju troškove jer su za njihovu provedbu potrebni veći broj ljudi i ulaganja u novu infrastrukturu ili opremu ili jer se njima smanjuju komercijalne mogućnosti dostupne vlasniku. Njih treba razmatrati posebno za svaki slučaj.

Komisija svakako preporučuje da u planovima upravljanja područjima mreže Natura 2000 budu navedeni i procijenjeni i troškovi provedbe svih mjera za očuvanje koje su utvrđene za predmetno područje te da se ispitaju sve mogućnosti financiranja na lokalnoj i nacionalnoj razini te na razini EU-a iz javnih i privatnih izvora. Osim toga, potrebno je razmotriti inovativne mogućnosti samofinanciranja (npr. prodaja proizvoda iz mreže Natura 2000, ekološki turizam, plaćanja za očuvanje kvalitete vode itd. – vidjeti primjere u pitanju 45.).

44. Koliko ukupno košta upravljanje mrežom Natura 2000?

Za učinkovito upravljanje područjima mreže Natura 2000 u cijelom EU-28 i njihovo obnavljanje potrebna su znatna financijska ulaganja. Komisija je 2007. procijenila da će skupini zemalja EU-27 biti potrebno otprilike 5,8 milijardi EUR godišnje za upravljanje područjima u mreži i njihovo obnavljanje. Međutim, dosadašnje angažiranje različitih instrumenata EU-a znatno je manje od financijskih potreba mreže Natura 2000 kako ih definiraju države članice te je pokriveno samo 20 % tih potreba4.

Međutim, ti su troškovi zanemarivi u odnosu na višestruke društveno-gospodarske pogodnosti koje proizlaze iz područja uključenih u mrežu. Osim što imaju ključnu ulogu u očuvanju bioraznolikosti Europe, područja mreže Natura 2000 osiguravaju brojne druge koristi za društvo, promatrane kao usluge ekosustava. Prema nedavnim studijama Komisije, s područja iz mreže Natura 2000 takva se korist procjenjuje na 200 do 300 milijardi EUR godišnje.

Iako su te brojke samo početna procjena, već i prvi rezultati pokazuju da su gospodarske koristi za zajednicu od mreže Natura 2000 mnogo veće od troškova povezanih s upravljanjem i zaštitom tog važnog resursa, a to je samo dio mogućih koristi.

Razumljivo je da će točan omjer troškova i prihoda ovisiti o nizu čimbenika, uključujući lokaciju područja i namjenu zemljišta, no svi dostupni dokazi upućuju na činjenicu da će mreža Natura 2000, pod uvjetom ispravnog upravljanja, biti više nego isplativa.

Primjeri gospodarskih koristi od mreže Natura 2000:

TURIZAM:

Mreža Natura 2000 već se pokazala važnim pokretačem mnogih lokalnih gospodarstava privlačenjem turista, koji svojom potrošnjom pomažu lokalnom gospodarstvu. Procjenjuje se da potrošnja posjetitelja područja mreže Natura 2000 iznosi otprilike 50 – 85 milijardi EUR godišnje (2006.). Ako se uzme u obzir potrošnja posjetitelja čiji je motiv posjeta područjima s oznakom Natura 2000 (za razliku od posjeta prirodnim područjima općenito), taj se iznos 2006. kretao između devet i 20 milijardi EUR godišnje, a rezultat je 350 milijuna posjeta.

Ukupnom potrošnjom u sektoru turizma i rekreacije omogućuje između 4.5 i 8 milijuna radnih mjesta s punim radnim vremenom. Posjetitelji koji su došli zbog područja Natura 2000 podupiru održavanje između 800 000 i 2 milijuna takvih radnih mjesta. Za usporedbu, ukupan broj radnih mjesta s punim radnim vremenom u sektoru turizma u skupini zemalja EU27 2008. bio je otprilike 13 milijuna. Osim toga, zaštićena područja mogu pružiti dodatne pogodnosti lokalnom i regionalnom gospodarstvu privlačenjem stranih ulaganja, poboljšanjem prepoznatljivosti i kvalitete života.

VODA:

Novac je moguće uštedjeti pomoću iskorištavanja prirodnog kapitala te smanjenjem troškova pročišćavanja vode i opskrbe vodom. Pročišćavanje vode i opskrba vodom važne su usluge ekosustava koje omogućuju prirodni ekosustavi, uključujući zaštićena područja kao što je mreža Natura 2000. Mnogi europski gradovi kao što su München, Berlin, Beč, Oslo, Madrid, Sofija, Rim i Barcelona, na različite načine iskorištavaju prirodno filtriranje. U tim se mjestima prirodnim pročišćavanjem vode u ekosustavu ostvaruju znatne uštede. Potrošači mogu imati koristi od takvih ušteda, to jest manje komunalne troškove za građane EU-a.

Podaci iz četiriju europskih gradova (Berlin, Beč, Oslo i München) ilustriraju pogodnosti zaštićenih područja kad je riječ o pročišćavanju i opskrbi vodom. Metodom prijenosa koristi može se procijeniti da godišnje gospodarske pogodnosti pročišćavanja vode iznose između 7 i 16 milijuna EUR, dok pogodnosti opskrbe vodom iznose između 12 i 91 milijun EUR po gradu. Analiza pokazuje da prosječna korist po glavi stanovnika za ta četiri europska grada iznosi između 15 i 45 EUR godišnje kad je riječ o pročišćavanju vode i opskrbi vodom. Za usporedbu, prosječni računi za vodu domaćinstava u Njemačkoj iznose 200 EUR godišnje.

45. Tko je odgovoran za osiguravanje financiranja mreže? Jesu li dostupna neka sredstva EU-a za podršku upravljanju koje se odnosi na očuvanje područja mreže Natura 2000?

Mreža Natura 2000, kao mreža cijelog EU-a, utemeljena je na načelu solidarnosti među državama članicama. Ona predstavlja značajan zajednički resurs koji može donijeti višestruke koristi društvu i gospodarstvu Europe. No, ona ujedno predstavlja zajedničku odgovornost koja zahtijeva znatna financijska ulaganja kako bi mogla biti u potpunosti djelotvorna.

Budući da su za financiranje mreže Natura 2000 ponajprije odgovorne države članice, člankom 8. Direktive o staništima prepoznaje se potreba za potporom upravljanju mrežom Natura 2000 na razini EU-a te se donošenje potrebnih mjera za očuvanje izrijekom povezuje s osiguravanjem sufinanciranja EU-a.

Zahtjevi upravljanja mrežom Natura 2000 integrirani su u različite izvore financiranja EU-a, kao što su strukturni fondovi (EFRR), Fond za ruralni razvoj (EPFRR), Europski fond za pomorstvo i ribarstvo (EFPR), program LIFE itd.

Integralni pristup odabran je zbog nekoliko razloga:

  • na taj način omogućuje se da upravljanje područjima mreže Natura 2000 bude dio širih politika upravljanja zemljištem EU-a;
  • nadalje, državama članicama omogućuje se određivanje prioriteta i razvijanje politika i mjera u kojima će se odražavati njihove nacionalne i regionalne posebnosti;
  • naposljetku, tako se sprječava udvostručavanje i preklapanje različitih instrumenata financiranja EU-a te upravne komplikacije povezane s takvim udvostručavanjem.

Postoji nekoliko mogućnosti za financiranje u okviru novih fondova EU-a za razdoblje između 2014. i 2020., ali hoće li i na koji način te mogućnosti biti dostupne u određenoj zemlji/regiji, ovisi o nadležnim tijelima država članica.

Kako bi se najbolje iskoristila dostupna financijska sredstva EU-a, Komisija potiče države članice da se odluče za pristup financiranju mreže Natura 2000 koji bi bio više strateški i koji bi uključivao višegodišnje planiranje. Takav pristup uključuje donošenje Prioritetnih akcijskih okvira (PAF) u kojima se određuju potrebe za financiranje i strateški prioriteti za mrežu Natura 2000 na nacionalnoj ili regionalnoj razini za razdoblje 2014. – 2020. Ti PAF-ovi posebno su osmišljeni kako bi se olakšala integracija prikladnih mjera za očuvanje, uključujući onih za šume, u nove operativne programe različitih instrumenata EU-a za financiranje (SEC(2011) 1573 final).

46. Postoje li posebne mjere u okviru Uredbe EU-a o ruralnom razvoju za potporu mreži Natura 2000?

Da, postoji posebna mjera koja se odnosi na isplate u okviru mreže Natura 2000 i Okvirne direktive o vodama. U skladu s novom Uredbom o EPFRR-u (1305/2013) plaćanja u okviru mreže Natura 2000 dodjeljuju se jednom godišnje i po hektaru kako bi se korisnicima nadoknadili dodatni troškovi i izgubljeni prihodi zbog poteškoća na predmetnim područjima koje proizlaze iz provedbe Direktive o staništima i Direktive o pticama. Potpora se dodjeljuje poljoprivrednicima i privatnim posjednicima šuma i udrugama privatnih posjednika šuma. U opravdanim slučajevima može se dodijeliti i drugim upraviteljima zemljišta (članak 30.).

Isplate u okviru mreže Natura 2000 mogu se dobiti za aktivnosti na koje utječu poteškoće i ograničenja nametnuta na područjima proglašenima dijelom mreže Natura 2000, a koje su definirane u planovima upravljanja ili drugim jednakovrijednim instrumentima. Takva ograničenja moraju imati obvezujući karakter, tj. moraju ih poštovati svi upravitelji zemljištem na predmetnim područjima te su povezana s odredbama o održavanju ili obnavljanju staništa i vrsta te s odredbama o sprečavanju njihova pogoršanja i uznemiravanja.

Ta će mjera biti dostupna i vlasnicima šuma sve dok je države članice budu uključivale u svoje programe ruralnog razvoja.

47. Postoje li neke druge mjere u okviru ruralnog razvoja EU-a kojima bi se moglo pridonijeti financiranju mreže Natura 2000? Tko može imati koristi od takvog financiranja?

Da, postoje druge mjere u okviru nove Uredbe o EPFRR-u kojima bi se moglo pridonijeti financiranju mreže Natura 2000. Najznačajnije su sljedeće mjere:

Članak 21.: Ulaganja u razvoj šumskih područja i poboljšanje isplativosti šuma, uključujući:

  • pošumljavanje i stvaranje šumskih područja (članak 22.)
  • uspostavljanje poljoprivredno-šumarskih sustava (članak 23.)
  • sprečavanje i uklanjanje štete u šumama uzrokovane šumskim požarima i elementarnim nepogodama, uključujući najezde nametnika i izbijanje bolesti, katastrofalne događaje te opasnosti povezane s klimom (članak 24.)
  • ulaganja kojima se poboljšava otpornost i okolišna vrijednost, kao i potencijal šumskih ekosustava za ublažavanje klimatskih promjena (članak 25.)
  • ulaganja u šumarske tehnologije te u preradu, pokretanje i stavljanje na tržište šumskih proizvoda (članak 26.)

Članak 34.: Šumsko-ekološke i klimatske usluge i očuvanje šuma.

Članak 35.: Suradnja.

Novom se uredbom uvjetuje da se najmanje 30 % ukupnog doprinosa EPFRR-a za program ruralnog razvoja odvoji za probleme okoliša te prilagodbu klimatskim promjenama i njihovo ublažavanje poticanjem ulaganja koja se odnose na okoliš i klimu, ulaganja u šume (članci 21. i 34.), agroekološke mjere povezane s klimatskim promjenama, organski uzgoj, plaćanja za područja koja su izložena prirodnim i ostalim ograničenjima te plaćanja u okviru mreže Natura 2000.

48. Snose li teret dodatnih troškova ili izgubljenih prihoda isključivo vlasnici/upravitelji zemljišta?

Iako od pogodnosti koje proizlaze iz provedbe određenih mjera za očuvanje koristi ima cijelo društvo, bilo bi nepravedno kada bi troškove provedbe tih mjera, bilo izravne troškove bilo stvarne izgubljene prihode, snosili vlasnici/upravitelji zemljišta.

Države članice mogu imati vlastita pravila za rješavanje tog pitanja i u mnogim slučajevima nude potporu vlasnicima i upraviteljima zemljišta kada žele promicati neku vrstu upravljanja koje će dovesti do dodatnih troškova ili gubitka prihoda. Postoje financijska sredstva za pokrivanje takvih troškova, npr. iz fondova EU-a, osobito EPFRR-a.

49. Trebaju li se troškovi mjera za upravljanje mrežom Natura 2000 uvijek financijski nadoknaditi?

Potrebno je ispitati mogu li se neke mjere za očuvanje financijski nadoknaditi, osobito mjere zbog kojih će vlasnik ostati bez očekivanih prihoda u kontekstu održivog upravljanja šumama ili mjere koje zahtijevaju dodatna ulaganja, a ne donose zaradu. Bespovratna sredstva, ugovorni aranžmani, porezne olakšice, tehnička potpora itd. neki su od načina na koji se vlasnicima može nadoknaditi gubitak prihoda, usluge pružene za dobrobit cijele zajednice ili čak deprecijacija kapitala.

Sprečavanje pogoršanja zakonska je obveza koja proizlazi iz Direktive o staništima i u načelu ne podrazumijeva odštetu. Međutim, odluke o dodjeljivanju gospodarskih poticaja ili odštetnih sredstava donose se na razini države članice, ovisno o nacionalnom kontekstu. Na primjer, ondje gdje se nameću ograničenja ili obveze koje se odnose na određenu vrstu upravljanja koje se na tom području smatra tradicionalnim, a dovode do gubitka prihoda ili dodatnih troškova, preporučuje se odgovarajuća odšteta vlasnicima zemljišta o kojima je riječ. Ako obveza o sprečavanju pogoršanja podrazumijeva nešto više od svakodnevnog opreza kako bi se spriječilo pogoršanje, može se dogoditi i da će biti potrebne značajne proaktivne mjere u upravljanju (na primjer, uklanjanje invazivne vrste koja se proširila na području).

50. Koje mjere postoje u okviru EU-ova instrumenta LIFE za potporu financiranju mjera očuvanja na područjima mreže Natura 2000?

Velik broj prošlih projekata povezanih s očuvanjem prirode financiran je iz programa LIFE te će se financiranje mjera očuvanja u područjima mreže Natura 2000 nastaviti, ponajprije putem projekata Priroda i bioraznolikost u okviru programa LIFE.

Svake se godine objavljuje poziv na podnošenje prijedloga, s fondom od otprilike 100 milijuna EUR za projekte kojima se podupire očuvanje prirode i bioraznolikosti općenito. Programom LIFE financira se najviše 60 % troškova odabranih projekata Priroda i bioraznolikost u okviru LIFE-a.

Moguće je i da očuvanje prirodnih vrijednosti bude cilj projekata koji uključuju uglavnom komunikaciju; u tom slučaju podnositelji prijava trebaju pregledati paket za prijavu projekata u okviru potprograma LIFE-a Upravljanje okolišem i informiranje.

Konačno, očuvanje područja mreže Natura 2000 može biti i jedan od ciljeva mnogo većih projekata koji su usmjereni na cijelu mrežu Natura 2000 na regionalnoj ili nacionalnoj razini. Podnositelji prijava (uglavnom nacionalna/regionalna upravna tijela) mogu pronaći više informacija u paketu za prijavu integriranih projekata u okviru LIFE-a.

51. Postoje li neke druge mogućnosti za financiranje ili poticaji za mrežu Natura 2000 na nacionalnoj ili regionalnoj razini?

Da, s obzirom na to da su za financiranje područja mreže Natura 2000 ponajprije odgovorne države članice, postoji velika mogućnost da se nacionalnim i regionalnim programima pridonese očuvanju prirode. U nekim državama članicama postoje dobrovoljni sporazumi da se područjima mreže Natura 2000 upravlja na način koji pridonosi očuvanju područja i/ili ugovori o upravljanju u svrhu očuvanja vrsta i staništa koji se financiraju iz nacionalnih sredstava.

U nekim zemljama zemljoposjednici mogu iskoristiti i poticaje kao što su odbici od poreza na imovinu i ostale porezne olakšice (npr. u Belgiji).

Osim toga, u nekim državama članicama zemljoposjednici imaju pravo na potpunu odštetu za dodatne troškove i izgubljene prihode na područjima mreže Natura 2000, na primjer kada zaštita određenog šumskog staništa podrazumijeva ograničenja proizvodnje drvne sirovine u Švedskoj.

Praćenje i izvješćivanje

52. Kako se može znati je li se stanje očuvanosti staništa ili vrste poboljšalo na njihovu cijelom prirodnom arealu u EU-u?

Na temelju članka 11. Direktive o staništima države članice provode nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta od interesa Zajednice. Stanje očuvanosti svih vrsta i staništa od značaja za EU redovito se ocjenjuje u okviru godišnjih izvješća o napretku koje države članice podnose Komisiji svakih šest godina na temelju članka 17. Direktive o staništima i članka 12. Direktive o pticama. Cilj je utvrditi stanje očuvanosti svake vrste ili svakog stanišnog tipa na njihovu cijelom prirodnom arealu u EU-u. Određene su četiri kategorije stanja očuvanosti: Povoljno (FV), Nepovoljno-neodgovarajuće (U1), Nepovoljno-loše (U2) i Nepoznato (XX).

U mnogim državama članicama (npr. Austrija, Njemačka, Francuska, Ujedinjena Kraljevina) razvijen je sustavni program za praćenje kojim se prati stupanj očuvanosti na različitim područjima.

Naravno, krajnji je cilj da svi stanišni tipovi i vrste postignu povoljno stanje očuvanosti, kako je definirano u Direktivi o staništima. No, za to će biti potrebno vremena. Stanišni tipovi i vrste odabrani su zato što su bili ugroženi ili rijetki što znači da je, za veći dio njih, od samog početka njihovo stanje očuvanosti uglavnom bilo loše. Stoga će morati proći određeno vrijeme prije nego provedene mjere za očuvanje „urode plodom” u smislu poboljšanja ukupnog stanja očuvanosti vrsta ili staništa u cijelom EU-u.

Ulažu se veliki napori kako bi se postigao taj cilj, a najnovije ocjene stanja očuvanosti objavljene su 2015 godine.

53. Koje su obveze u smislu praćenja stanja na pojedinačnim područjima mreže Natura 2000? Tko je odgovoran za to? Kako utvrditi kakvo je najnovije stanje očuvanosti pojedine vrste ili pojedinog stanišnog tipa na mojem području?

Svaka država članica može odlučiti koji je najbolji način za praćenje stanja stanišnih tipova i vrsta od značaja za EU na razini svakog područja mreže Natura 2000 na svojem državnom području. Za to su odgovorna nadležna tijela u svakoj zemlji. Najnoviji rezultati praćenja na nacionalnoj ili regionalnoj razini trebaju biti dostupni javnosti, na primjer putem internetskih stranica nadležnog tijela.

Međutim, privatni vlasnici ili upravitelji nisu obvezni pratiti stanje vrsta i stanišnih tipova koji su prisutni na njihovom zemljištu. Naravno, toplo se preporučuje da to rade jer su takvi podaci uvijek korisni, na primjer radi pravodobnog upozoravanja za slučaj da dođe do pogoršanja.

Stupanj očuvanosti određene vrste ili određenog stanišnog tipa na području mreže Natura 2000 bilježi se i ažurira u standardnom obrascu koji je javno dostupan za svako područje mreže Natura 2000. Detaljne informacije o tom pitanju mogu pružiti i nadležna tijela i upravitelji područja.

54. Koje su obveze kada je riječ o praćenju mjera za očuvanje na područjima mreže Natura 2000?

Na temelju članka 11. Direktive o staništima države članice obvezne su provoditi nadzor nad stanjem očuvanosti prirodnih staništa i vrsta od interesa Zajednice. Člankom 17. stavkom 1. od država članica zahtijeva se da dostave informacije u pogledu mjera za očuvanje poduzetih na područjima mreže Natura 2000 te ocjenu utjecaja tih mjera.

U sklopu novog oblika izvješćivanja na temelju članka 17. (prihvaćenog za izvješćivanje o razdoblju 2007. – 2012.) zahtijevaju se podaci iz kojih će se moći ocijeniti doprinos mreže Natura 2000 stanju očuvanosti staništa i vrsta te ukupna djelotvornost mreže.

Taj novi oblik izvješćivanja uključuje i uvjet da se izvješćuje o provedbi planova upravljanja ili ostalih instrumenata koje države članice primjenjuju za upravljanje svojim mrežama, o područjima na koje su utjecali projekti/planovi i za koje su bile potrebne kompenzacijske mjere te o glavnim mjerama poduzetima za osiguravanje koherentnosti mreže Natura 2000 na temelju članka 10.

Uzimajući u obzir obvezu država članica da izvješćuju o provedbi mjera očuvanja i o utjecaju tih mjera na stanje očuvanosti, preporučuje se mehanizam praćenja mjera za očuvanje na razini pojedinog područja. Takav mehanizam obično uključuje mjerljive i jasno provjerljive kriterije i pokazatelje koji olakšavaju praćenje i ocjenu rezultata.

Nadležna tijela obično su odgovorna za praćenje u mreži Natura 2000. Preporučuje se bliska suradnja tijela za očuvanje prirode te vlasnika i upravitelja zemljišta.

Praćenje i ocjena rezultata nužni su kako bi se ciljeve i mjere očuvanja moglo prilagoditi bilo kakvim značajnim prirodnim ili ostalim promjenama koje bi mogle utjecati na očuvanost staništa i vrsta od interesa Zajednice koji su prisutni na nekom području.

Zaštita vrsta i staništa od značaja za EU u njihovu cijelom arealu izvan područja mreže Natura 2000

55. Ima li zemljište koje nije obuhvaćeno mrežom Natura 2000 ulogu u očuvanju vrsta i staništa od značaja za EU?

Da, zemljišta koja nisu u mreži Natura 2000 mogu imati značajnu ulogu u očuvanju staništa i vrsta od značaja za EU, osobito onih koji su u opasnosti zbog rascjepkanosti ili izoliranosti. Takva zemljišta mogu pridonijeti znatnom poboljšanju ekološke koherentnosti mreže i funkcionalnoj povezanosti područja mreže Natura 2000.

Područja izvan mreže Natura 2000 mogu biti dodatna utočišta vrstama i staništima. To je osobito važno za vrste koje zahtijevaju velik teritorij (npr. medvjedi i risovi) ili za vrste i staništa koja su raspršena duž većeg područja (npr. šume uz riječne obale) jer je samo dio njih uključen u mrežu Natura 2000 (ponekad manje od 50 %). Ta područja izvan mreže Natura 2000 potrebna su za postizanje povoljnog stanja očuvanosti.

Člankom 10. Direktive o staništima države članice potiče se da upravljaju obilježjima krajobraza koja imaju izniman značaj za migraciju, širenje i genetsku razmjenu divljih vrsta faune i flore. Takve mjere mogu obuhvaćati i zemljište izvan područja mreže Natura 2000. Članak 10. sadržava praktične implikacije za vlasnike i upravitelje zemljišta samo ako su države članice poduzele posebne mjere povezane s tim pitanjem. Neke zemlje rješavaju to pitanje u nacionalnim ili regionalnim strategijama (npr. „National Nature Nework” u Nizozemskoj, „Ecoforests” u Latviji, „Schémas Régionaux de Cohérence Ecologique” u Francuskoj ili Strategija ekološke povezivosti u Španjolskoj). U okviru inicijative Europske komisije Zelena infrastruktura i dalje će se poticati države članice u provedbi takvih mjera.

Važnost područja izvan mreže Natura 2000 za ptice navedena je u članku 3. točki (b) i članku 4. Direktive o pticama, kojima se uvjetuje da države članice poduzimaju mjere za održavanje staništa u zaštićenim zonama i izvan njih, upravljanje tim staništima u skladu s ekološkim potrebama te sprečavanje njihova zagađenja ili pogoršanja.

56. Jesu li ugrožene vrste također zaštićene izvan područja mreže Natura 2000?

Dvjema direktivama EU-a o prirodi propisuje se i zaštita određenih vrsta u cijelom EU-u, na područjima mreže Natura 2000 i izvan njih, a kako bi se osiguralo očuvanje tih vrsta širom njihova prirodnog areala u EU-u. Odnose se na sve vrste divljih ptica koje prirodno obitavaju u EU-u te na ostale vrste navedene u Prilozima IV. i V. Direktivi o staništima.

Osim toga, države članice obvezne su očuvati, održati ili ponovno uspostaviti dovoljnu raznolikost i veličinu staništa svih vrsta divljih ptica na europskom državnom području (članak 3. Direktive o pticama). Taj uvjet može podrazumijevati mjere za zaštitu staništa izvan mreže Natura 2000.

Kada je riječ o odredbama o zaštiti vrsta na njihovu cijelom arealu, na temelju dviju Direktiva od država članica zahtijeva se da zabrane:

  • namjerno ubijanje ili hvatanje zaštićenih vrsta na bilo koji način,
  • namjerno uništavanje ili uklanjanje njihovih gnijezda i jaja ili branje, skupljanje, rezanje, vađenje s korijenom ili uništavanje zaštićenih biljaka,
  • oštećivanje ili uništavanje lokaliteta za razmnožavanje ili odmor,
  • namjerno uznemiravanje, posebno u vrijeme razmnožavanja, podizanja mladih, hibernacije i migracije i
  • držanje, prijevoz i prodaju primjeraka takvih vrsta uzetih iz divljine.

Te zabrane moraju poštovati svi vlasnici, korisnici i upravitelji zemljišta u onom obliku u kojemu su prenesene u nacionalno zakonodavstvo.

Dostupne su i smjernice o odredbama o zaštiti vrsta u okviru Direktive o staništima.

57. Jesu li dopuštena odstupanja od odredbi o zaštiti vrsta i, ako jesu, u kojim okolnostima?

Odstupanja od odredbi o zaštiti vrsta na njihovu cijelom arealu (vidjeti pitanje 46.) dopuštena su u nekim okolnostima (npr. radi sprečavanja ozbiljnih šteta na usjevima, stoci, šumama, ribnjacima i vodama) ako ne postoji nijedno drugo zadovoljavajuće rješenje i ako se posljedice tih odstupanja ne protive ukupnim ciljevima Direktiva.

Uvjeti odstupanja utvrđeni su člankom 9. Direktive o pticama i člankom 16. Direktive o staništima.

Dostupne su i smjernice o odredbama o zaštiti vrsta u okviru Direktive o staništima.

Komuniciranje, suradnja i aktivno sudjelovanje dionika

58. Koju ulogu mogu imati vlasnici ili upravitelji zemljišta u provedbi mreže Natura 2000?

Za provedbu mreže Natura 2000 odgovorne su države članice, no ona ima važne implikacije za vlasnike zemljišta i upravitelje zemljišta i njihovo je sudjelovanje od ključne važnosti. Uključivanje vlasnika i upravitelja zemljišta od samog početka potrebno je i korisno. Vlasnici zemljišta poznaju svoj posjed, imaju vlastite ciljeve upravljanja i imaju ključnu ulogu u utvrđivanju i provedbi mjera za upravljanje na svojim zemljištima. Oni su stoga ključni partneri za razvoj i uspješnu provedbu mreže Natura 2000.

Svakako se preporučuje da se pripreme i razviju planovi upravljanja koji se odnose na ciljeve očuvanja karakteristične za pojedino područje i koji uključuju mjere za očuvanje na području mreže Natura 2000. Važno je uključiti sve relevantne dionike kako bi se na najbolji mogući način istražile sve mogućnosti kojima se mogu ispuniti različita očekivanja, kako bi se uzeli u obzir i izbjegli svi mogući sukobi i kako bi se našla rješenja za nadoknadu ekonomskih gubitaka (dodatni troškovi i izgubljeni prihodi) koje mogu prouzročiti određene mjere za očuvanje koje prelaze okvire uobičajene prakse u sklopu održivog upravljanja zemljištem.

59. Zašto je važno uključiti različite skupine dionika u određivanje ciljeva očuvanja prirode i planove upravljanja područjima mreže Natura 2000?

Budući da se mrežom Natura 2000 nastoji pridonijeti osiguravanju bioraznolikosti uzimajući u obzir društveno-gospodarske i kulturne zahtjeve, svakako se preporučuje da se unaprijed prepoznaju svi relevantni dionici i da ih se uključi u pripremu i razvoj mjera koje se odnose na očuvanje staništa i vrsta na područjima mreže Natura 2000.

Različiti dionici mogu biti više ili manje izravno zainteresirani za upravljanje područjima mreže Natura 2000. Nadležna tijela, vlasnici zemljišta i upravitelji najrelevantniji su sudionici procesa donošenja odluka, no potrebno je uzeti u obzir i stajališta ostalih dionika, osobito lokalnih zajednica i drugih korisnika zemljišta, nevladinih organizacija, lovaca, ribolovaca itd. koji bi mogli pridonijeti tom procesu svojim znanjem i iskustvom.

Sudjelovanjem javnosti u planiranju i pripremi ciljeva i mjera očuvanja karakterističnih za pojedino područje mreže Natura 2000 omogućuje se da se uzmu u obzir stajališta ljudi koji žive i rade na tom području ili ga koriste. To pruža odličnu mogućnost da se stvori društvena atmosfera koja je naklonjenija očuvanju okoliša. Vjerojatnost uspjeha znatno će se povećati ako se različite dionike obavještava i konzultira se s njima o upravljanju područjem te ako ih se, gdje je to moguće, uključi u upravljanje područjem. To može biti i prilika za razvoj višedisciplinarnog i profesionalnog pristupa, uz razvoj suradnje i mogućih sinergija između različitih subjekata.

Uključivanje svih relevantnih dionika može pomoći u sprečavanju ili rješavanju mogućih sukoba te u razmjeni znanja i iskustava. Uzimajući u obzir činjenicu da na stanje očuvanosti zaštićenih stanišnih tipova i vrsta često utječu aktivnosti niza dionika (šumari, lovci, turistički sektor itd.), komunikacija s njima i njihova međusobna komunikacija, važne su za postizanje integriranog upravljanja i ostvarenje ciljeva očuvanja i ostalih ciljeva na uravnotežen način.

60. Od kojih bi se koraka trebao sastojati participativni proces?

Postoji nekoliko metoda za pokretanje participativnog procesa. Participativni proces u upravljanju šumskim područjima mreže Natura 2000 mogao bi uključivati sljedeće korake:

  • imenovanje svih relevantnih dionika
  • osnivanje radne skupine ili upravljačkog odbora koji bi uključivali više dionika
  • mapiranje vrijednosti, prava, resursa, zemljišta i teritorija te procjena utjecaja.
  • participativna procjena utjecaja – određivanje pozitivnih i negativnih utjecaja
  • detaljne i javne informacije o ciljevima očuvanja i rasprava o planiranim mjerama. Ciljane informacije za sve dionike kojih se one izravno tiču.
  • rasprava i utvrđivanje najboljih načina i mehanizama provedbe potrebnih mjera s obzirom na financijska sredstva, odštete i podjelu koristi
  • posredovanje ako postoje sukobljeni zahtjevi s pomoću odgovarajućih postupaka za rješavanje sukoba
  • uspostavljanje participativnog modela kontrole koji bi od početka uključivao sve dionike: što se prati, kako, kada, gdje, i tko to radi.
  • pružanje savjetničkih usluga.

61. Kakve bi informacije trebale biti javno dostupne?

Javni i otvoren pristup informacijama iznimno je važan, osobito kad je riječ o informacijama o ciljevima i mjerama očuvanja, obvezama, preporukama, sporazumima – na razini područja ili na nacionalnoj/regionalnoj razini. Osim provedbe potrebnih savjetovanja, vlasnici i upravitelji zemljišta trebali bi biti kvalitetno informirani o razlozima i važnosti ciljeva i mjera očuvanja na pojedinim područjima mreže Natura 2000. Stoga se preporučuje da se objavi detaljan opis ciljeva i mjera očuvanja, zatim odgovarajući podaci o lokacijama ključnih prirodnih obilježja koja treba očuvati te opis mjera za njihovo očuvanje. Za razliku od nekih drugih planova koji mogu sadržavati privatne i osjetljive podatke, plan upravljanja područjem mreže Natura 2000 obično je dokument koji je javno dostupan (vidjeti i pitanje 23.).

Komuniciranje relevantnih i razumljivih informacija od ključne je važnosti kako bi se poboljšalo međusobno razumijevanje i omogućio dijalog među dionicima. Ono je i preduvjet za plodonosne rasprave o ciljevima očuvanja i mjerama za očuvanje. Kvalitetan plan komuniciranja uključuje prikladne strategije obavješćivanja o općim ciljevima mreže Natura 2000, ciljevima i mjerama očuvanja pojedinih područja itd. To može uključivati, po mogućnosti, osnivanje radne skupine ili odbora u kojima su prisutni različiti dionici te uspostavu transparentnog procesa koji podrazumijeva sastanke i savjetovanja (okrugli stolovi, brošure itd.). Važno je da se dionike na pravi način obavijesti ne samo o ograničenjima već i o mogućnostima koje nudi mreža Natura 2000.

62. Vlasnici zemljišta često imaju niz pitanja u vezi mreže Natura 2000. Kako im najbolje pomoći?

Iako u Direktivi o staništima nisu navedene nikakve izričite obveze komuniciranja, Komisija je naglasila važnost i potrebu komuniciranja i objašnjavanja ciljeva mreže Natura 2000 široj javnosti, a osobito dionicima izravno povezanima s područjima kojima se upravlja. Komisija je sastavila korisne smjernice o općim odredbama Direktive o staništima i Direktive o pticama te smjernice koje se posebno odnose na određene gospodarske sektore (vidjeti članak 6. – Smjernice koje se posebno odnose na određene sektore)

Informiranje, pružanje savjeta i izgradnja lokalnih kapaciteta za upravljanje područjem mreže Natura 2000 te za razvoj participativnog procesa mogu se poboljšati na više načina (vidjeti i pitanje 34.).

Mreža Natura 2000 u širem kontekstu održivog razvoja

63. Kako se zahtjevi za očuvanje mreže Natura 2000 uključuju u šire prostorne planove te razvojne planove i politike?

Pri izradi i provedbi širih prostornih planova te razvojnih planova i politika potrebno je uzeti u obzir zahtjeve za očuvanje mreže Natura 2000. Do toga najčešće dolazi tijekom izrade takvih planova, putem savjetovanja s relevantnim nadležnim tijelima, koja mogu dati korisne informacije koje omogućuje predviđanje i sprječavanje mogućih učinaka na te zahtjeve za očuvanje. To se može postići, na primjer, odabirom ispravne lokacije za planirane radnje, npr. izbjegavanjem najosjetljivijih područja itd.

Za plan koji može imati značajan utjecaj na područje mreže Natura 2000 mora biti provedena ocjena prihvatljivosti njegovih mogućih učinaka na cjelovitost područja s obzirom na ciljeve očuvanja.

Strateška procjena utjecaja na okoliš alat je za procjenjivanje, sprječavanje i ublažavanje mogućih utjecaja na zahtjeve za očuvanje područja mreže Natura 2000 ako se njome pravilno uzmu u obzir potencijalni utjecaji na područja i odredbe članka 6. stavka 3. Direktive o staništima u pogledu ocjene prihvatljivosti. (Vidi i pitanja 39. i 43.).

64. Na koji su način Direktiva o staništima i Direktiva o pticama u interakciji s ostalim okolišnim zakonodavstvom EU-a (Okvirna direktiva o vodama, procjena utjecaja na okoliš, strateška procjena utjecaja na okoliš, Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji)?

Direktiva o pticama i Direktiva o staništima u interakciji su s ostalim zakonodavstvom EU-a u području okoliša, čiji je cilj isto tako postizanje dobrog ekološkog stanja u slatkovodnim i pomorskim ekosustavima, kao što su Okvirna direktiva o vodama i Okvirna direktiva o pomorskoj strategiji.

Cilj je direktiva o prirodi i Okvirne direktive o vodama osiguravanje zdravih vodnih ekosustava, jamčeći pritom ravnotežu između zaštite vode i prirode i održivog korištenja prirodnih resursa. Postoje mnoge sinergije jer će se provedbom mjera u skladu s Okvirnom direktivom o vodama općenito stvoriti koristi za ciljeve direktiva o prirodi. Izrađeni su brojni dokumenti sa smjernicama u svrhu pružanja pomoći i usklađivanja provedbe Direktive o pticama, Direktive o staništima i Okvirne direktive o vodama diljem Europske unije. Dostupna je zbirka ključnih pitanja o poveznicama između zakonodavstva EU-a o vodama i prirodi.

Direktive o prirodi jasno su povezane i s Okvirnom direktivom o pomorskoj strategiji jer se sve odnose na aspekte očuvanja biološke raznolikosti u morskom okolišu, uključujući zahtjev za postizanje dobrog stanja za elemente biološke raznolikosti obuhvaćene svakom direktivom. Iako pojmovi dobrog stanja okoliša (u Okvirnoj direktivi o pomorskoj strategiji) i povoljnog stanja očuvanosti (u Direktivi o staništima) ili statusa populacije (Direktiva o pticama) nisu nužno jednakovrijedni, mogu se međusobno podupirati. Mjere provedene u skladu s direktivama o prirodi mogu imati značajan doprinos za postizanje širih ciljeva Okvirne direktive o pomorskoj strategiji i obratno. Najčešća pitanja o vezi između Okvirne direktive o pomorskoj strategiji i direktiva o prirodi.

U pogledu ocjene učinaka planova i projekata na mrežu Natura 2000 postoje sličnosti i sinergije između ocjene prihvatljivosti, koja se provodi u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive o staništima, i ocjena koje se provode u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš i Direktivom o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš. Te se ocjene često provode zajedno kao dio integriranog postupka.

Međutim, ocjena prihvatljivosti mora biti izričito usmjerena na zaštićene vrste i stanišne tipove od značaja za EU unutar mreže Natura 2000. Ako su projekti ili planovi obuhvaćeni Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš ili Direktivom o strateškoj procjeni utjecaja na okoliš, ocjena iz članka 6. može biti dio tih ocjena, ali treba biti jasno odvojena i uočljiva u okviru izjave o okolišu, ili sadržana u zasebnom izvješću (vidjeti također pitanje 43.).

Više informacija:

Studije slučaja o sinergijama između Okvirne direktive o vodama, Okvirne direktive o pomorskoj strategiji i direktiva o prirodi i „Vodič”.

65. Na koji su način Direktiva o staništima i Direktiva o pticama u interakciji s ostalim politikama EU-a (regionalnom politikom, ZPP-om, ZRP-om, politikama za promet, energiju itd.)?

Direktive o prirodi na različite su načine u interakciji s drugim politikama EU-a. Tim politikama uzimaju se u obzir odredbe o zaštiti prirode koje se primjenjuju u Europskoj uniji i njima se pruža potpora njihovoj provedbi.

U glavnim fondovima EU-a kojima se pruža potpora ključnim politikama EU-a (regionalni razvoj, kohezijska politika, socijalna politika, poljoprivreda i ruralni razvoj, pomorska i ribarstvena politika) osobito su integrirani relevantni ciljevi i mjere kojima se pruža potpora provedbi i razvoju Direktive o staništima i Direktive o pticama i mreže Natura 2000.

U trenutačnom financijskom okviru sredstvima europskih strukturnih i investicijskih fondova pruža se potpora brojnim tematskim ciljevima, koji obuhvaćaju sljedeće: zaštitu okoliša i promicanje učinkovitosti resursa. Ti se tematski ciljevi zatim prenose u prioritete specifične za svaki europski strukturni i investicijski fond.

Neki od prioriteta ulaganja Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) i Kohezijskog fonda (KF) jesu: zaštita i obnova biološke raznolikosti i tla te promicanje usluga ekosustava, uključujući putem mreže Natura 2000 i zelenih infrastruktura.

Sredstvima Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo pruža se potpora zaštiti i obnovi akvatične bioraznolikosti i ekosustava, uz nekoliko mjera kojima se nastoji pridonijeti očuvanju vrsta i staništa zaštićenih direktivama o prirodi, kao i upravljanju i praćenju područja mreže Natura 2000 i njihovom obnavljanju.

Neki od prioriteta Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EPFRR) jesu: obnavljanje, očuvanje i poboljšanje ekosustava povezanih s poljoprivredom i šumarstvom, s posebnim naglaskom na obnavljanju, očuvanju i poboljšanju biološke raznolikosti, uključujući u područjima mreže Natura 2000.

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) obuhvaća niz odredbi za zaštitu i povećavanje biološke raznolikosti i prirodnih ekosustava poznatih pod nazivom ekologizacija; neke od relevantnih mjera jesu održavanje trajnih travnjaka i ekološki korisnih elemenata u „ekološki značajnim površinama”.

Zajednička poljoprivredna politika (ZPP) ujedno obuhvaća niz mjera za očuvanje morskih ekosustava, uključujući posebne mjere za uspostavu mjera upravljanja ribarstvom za područja mreže Natura 2000 i ostala zaštićena morska područja.

U pogledu prometne i energetske politike odredbe o zaštiti prirode uzimaju se u obzir na razini planiranja, a osobito u procjenama utjecaja na okoliš planova i programa. Komisija je objavila i posebne smjernice o prijevozu unutarnjim plovnim putovima i mreži Natura 2000, o kretanjima u iskorištavanju energije vjetra i mreži Natura 2000.

Nadalje, dostupne su smjernice o poljoprivredi, šumarstvu i akvakulturi u mreži Natura 2000 te o infrastrukturi za prijenos energije i transport energenata i mreži Natura 2000 (vidjeti članak 6. – Smjernice koje se posebno odnose na određene sektore na adresi: /environment/nature/natura2000/management/guidance_en.htm)

66. Kakve usluge ekosustava područja mreže Natura 2000 pružaju društvu?

Mreža Natura 2000 koristi društvu i gospodarstvu tako što pruža niz različitih usluga ekosustava. Te usluge obuhvaćaju materijalne resurse kao što su voda i održivo proizvedeni usjevi i drvna sirovina (usluge dobave) te procese kojima se poboljšava kvaliteta vode i zraka, sprječavaju elementarne nepogode kao što su poplave i erozija tla te skladišti ugljik, čime se ublažavaju klimatske promjene (regulacijske usluge). Područja mreže Natura 2000 važna su i za kulturne usluge, na primjer pridonose rekreaciji i turizmu te održavanju kulturnog identiteta i osjećaja pripadnosti. Procjenjuje se da se svake godine ostvari između 1,2 i 2,2 milijarde posjeta područjima mreže Natura 2000, čime se stvaraju rekreacijske koristi u vrijednosti između 5 i 9 milijardi EUR godišnje.

Nedavnim studijama koje je promicala Europska komisija pregledane su i procijenjene ukupne gospodarske koristi koje donosi mreža Natura 2000. Vrijednost koristi od (kopnene) mreže Natura 2000 – procijenjena na temelju postojećih studija pojedinih područja i vrijednosti usluga koje pružaju različita staništa – ukazuje na to da bi te koristi trenutačno mogle iznositi između 200 i 300 milijardi EUR godišnje (odnosno 2 % do 3 % BDP-a EU-a). Tu vrijednost valja shvatiti kao prvu ilustrativnu procjenu razmjera godišnjih koristi, a ne kao precizni rezultat.

U Europi otprilike 4,4 milijuna radnih mjesta i 405 milijardi EUR godišnjeg prometa izravno ovisi o održavanju zdravih ekosustava, čiji se značajni udio nalazi unutar mreže Natura 2000. Iako su te brojke samo početna procjena, već i prvi rezultati pokazuju da su gospodarske koristi od mreže Natura 2000 mnogo veće od troškova povezanih s upravljanjem i zaštitom tog važnog resursa. Ti se troškovi procjenjuju na oko 5,8 milijardi EUR godišnje, što je znatno manje od mogućih koristi za društvo.

Zaštita područja mreže Natura 2000 i provođenje aktivnosti očuvanja pridonosi boljem funkcioniranju ekosustava – od kojih koristi imaju i društvo i gospodarstvo.

Dodatne informacije:

Troškovi i koristi mreže Natura 2000
Društveno-gospodarske koristi od morskih područja mreže Natura 2000

Right navigation